Apoteke Sarajevo
haris

Haris Burina: Audicija je nekim glumcima vrhunac karijere

03.08.2017
  Bio je zvijezda Beogradskog dramskog pozorišta, a predstava „Zapali me“, u kojoj je igrao, bila je hit. Onda je nastao „mrak“. Otjeran je iz Beograda jer je javno protestovao protiv režima Slobodana Miloševića. Pretukli su ga. Sudbina je htjela da u jednom danu izgubi domovinu i posao, sve materijalno i da sa koferom u ruci krene od početka. Za glumca Harisa Burinu pripremili smo 33 pitanja. Za Start govori o sebi, Beogradu, Francuskoj,  Audiciji ...


1 Šta je trenutno najaktuelnije na poslovnom planu?
- Kao i uvijek, moj privatni život.

2 Od premijere „Tako je govorio Lepi“ prošlo je 4-5 mjeseci. O čemu se radi u predstavi?
- „Tako je govorio Lepi“ je na duhovit način ispričan dobar dio mog života, što privatnog, što profesionalnog u filmu „Balada o Pišonji i Žugi“. Igram Lepog koji je tim dječacima značio što im je značio, a oni su uradili što su uradili. Opet, sa druge strane, Sejo Sekson me je uvijek nagovarao da ono što ja za našu intimnu raju u kafani pričam, pretočim u pozorišnu predstavu, jer je šteta da to i drugi ne čuju i ne vide. I, zaista, materijala je bilo i previše i ma koliko ja pokušavao da to igram kao neki drugi lik, sve se svelo u moje ime. Dakle, taj Lepi iz predstave sam lično ja, ali je suština u tome da smo svi u životu imali nekog svog Lepog koji nam je odredio mali ili veliki dio karaktera, način razmišljanja, gestikuliranje, osobitost izražavanja... Da ne duljim, Lepog koji nam je makar za kratko vrijeme bio idol. Istinsko mi je zadovoljstvo što to, doslovno, publika prepozna i u toku predstave ja prestajem biti glumac i pretvaram se u nekog ko govori u ime svih. Naravno, ako želite povjerenje drugih onda se prvo morate šaliti na svoj, a potom i na račun drugih. U predstavi najprije pričam o sebi, svojoj ženi, roditeljima, komšijama, pa tek onda o prijateljima koji su od reda javne ličnosti. 

3 Kakva je reakcija publike?
- Prelijepo je što nakon predstave, neizostavno, svi imaju potrebu da mi ispričaju doživljaje iz sopstvenog života.Svi mi govore da su se nasmijali do suza i te suze od smijeha im daju za pravo da mi ispričaju svoje dogodovštine od nekog njihovog Lepog ili Lepe. Meni predstavlja pravo zadovoljstvo da je moj Lepi upravo lik koji predstavlja sve te Lepe iz života publike. Dakle, glumac koji igra u ime svih u publici, a ta ista publika ga doživljava kao svog glasnogovornika, taj glumac je napravio pravu predstavu. Time ja pravim veliku reklamu za film makar se on i ne snimio. Ta tematika pričana pozorišno (Burina) ili filmski (Sejo Sexon)  je u podsvjesti naših ljudi. Naši junaci su gotovo uvijek gubitnici. Nakon toliko igranja Ćorkana, „Tako je govorio Lepi“ je, u stvari, moj odušak od Ćorkana koji je bio umjetnik u sredini koja ne poznaje i ne poštuje umjetnost. Dakle, imam dva autorska djela za sve koji makar dio sebe hoće posvetiti ili ostaviti u pozorištu. Ja sam narodni glumac i sebe doživljavam kao opšte dobro.

4 Nakon najave o ponovnom okupljanju prvobitne postave Audicije na kojoj se nije našlo Vaš ime, najavili ste tužbu. O čemu se zapravo radi?
- Prava mi je šega kako se moje kolege u povratku Audicije pozivaju na njihovu „radost igre“. Tu se radi o radosti zarade i to je sve. Ništa ne zamjeram. Vremena su kokuzna. Ipak je to samo tezga. Između onoga što bi trebalo ili moglo da bude, uvijek bude ono što mora. Moralo se pokazati da mi je od svih kolega Željko Ninčić uvijek i jedini bio prijatelj. Moralo se i nakon 30 godina pokazati da je određenim vrhunac karijere upravo Audicija. Moralo se pokazati da neki i sada žive u prošlosti. Morao sam upravo ja krstiti turneju sa „033“, a ne nastupati u njoj. Morao je doći nepoznati menadžer s idejom o obnovi „originalne postave Audicije“ da bi u tu originalnu postavu stavljao zamjene u raznim imenima koja sa predstavom nemaju ništa. Moralo je biti da se nepoznati menadžer prvo meni obrati, ali isto tako moralo je biti da čovjeka, koji nije marku uložio u moju karijeru, odbijem za menadžera moje predstave “Tako je govorio Lepi“. Moralo je biti da mi se osveti za nepozivanje u originalnu postavu Audicije i moralo je biti da se tome obraduju oni koji računaju sa tim. Čovjek manjka, za njih veći honorar. Moralo je biti i to da autorska prava postoje, pa tako i tužba za autorska prava adresirana na menadžera Audicije. Ipak ovo je nešto što je odavno, godinama iza mene, osim što me moralno pogodila činjenica o ljudskoj pohlepi.

5 Imate li pretpostavku zašto ste zaobiđeni?
- Imam. Evidentno je da nisam brao grožđe i čupao travu zajedno sa Lepom Brenom.

6 Da li ste se nakon toga čuli sa nekim od kolega sa „spiska“?
- Jedini koji mi se javio je gospodin Željko Ninčić, kojem se ta ista predstava ne igra bez mene, ali mi se razumijemo jer smo profesionalci, ali i roditelji svoje djece.

7 Pred raspad Jugoslavije bili ste velika zvijezda Beogradskog dramskog pozorišta (BDP), a predstava „Zapali me“ je bila ogroman hit. Po čemu pamtite taj period života, prije nego što je počeo „mrak“?
- Svi znaju da je Beogradsko dramsko pozorište bilo i bit će kultno pozorište onolike bivše Jugoslavije. Imati samo gostovanje u njemu bilo je za priču, ali biti stalni član tog istog pozorišta bilo je ravno Oskaru u to vrijeme. To je bio san svakog glumca u Beogradu, a kamoli nekog sa strane. E, taj sa strane bio sam upravo ja i strašno je golemo što me se ljudi ni do dan-danas nisu odrekli. Imao sam više poziva nakon rata da se vratim na svoje radno mjesto i to najbolje govori šta sam posijao. Predstava „Zapali me“, sa Snježanom Bogdanović, bila je mjesecima unaprijed rasprodana. To je govorilo o BDP kao kući, ali i o meni kao glumcu. Ipak, skromno ću reći da sam sa kolegama Ljubom Tadićem, Vladicom Milosavljević, Ivanom Vujić otvorio nadaleko čuveni Bitef teatar. I tu me i danas čeka radno mjesto, kao i u mom pozorištu u Francuskoj „Theatre La Fenetre“.

8 Da li ste u kontaktu i dalje sa nekim od tadašnjih kolega?
- Apsolutno! Komunikacija, čak i u najgorim ratnim uslovima, a posebno nakon njih, nije prestala. Dakle, mene je iz Beograda otjerao Miloševićev režim, a ne moje kolege. Ima ih na stotine i besmisleno bi bilo nabrajati njihova imena. 

9 Da li ste poslije rata ikada ušli u BDP?
- Iz Beograda sam otjeran jer sam javno protestovao protiv režima Slobodana Miloševića, zajedno sa Partibrejkersima, EKV, Rambom Amadeusom, Mirjanom Karanović, Radetom Šerbedžijom... Pamtim i ne žalim. Bio sam pretučen i sudbina je htjela da u jednom danu izgubim i domovinu i posao, sve materijalno i da sa koferom u ruci krenem od početka. Sve je to ništa. Ljudi su gubili živote.

10 Nekoliko godina teatarskog staža ste nabrali u Francuskoj. Kako tamo završiste?
- Francuska stane u par riječi. Theatre la Fenetre, kćerka Emma i, po drugi put, nagrada na najvećem pozorišnom festivalu svijeta Edinburgh. Ništa nije bilo uzalud. Ostali su moji francuski studenti, glumci i reditelji i dan-danas se javljaju svom bosanskom profesoru. Gdje ćeš ljepše i bolje. Merci.

11 Parlez-vous français?
- Teško bi bilo sve ovo napraviti bez poznavanja francuskog jezika.

12 Bili ste u klasi profesora Emira Kusturice. Kada ste se posljednji put čuli ili vidjeli sa njim?
- O mom profesoru samo ovoliko. Na zahtjev, izričiti, Gorana Bregovića morao sam da ga upoznam s Emirom Kusturicom. Kusta i ja bili smo toliko bliski da sam mogao reći ne treba ti upoznavanje sa njim.

13 Ima li potrebe da pitam da li Vam je draži teatar ili film?
- Film mi je bliži jer najbolje korespondira sa mojom unutrašnjom energijom.
Imam viška energije i Kusta me zvao električni zec. A, opet, pozorište obožavam jer je suština moje umjetnosti. Pauza...valja je napraviti i to me uvijek uzbuđuje.

14 Koji su glavni parametri na osnovu kojih odlučujete da li ćete neku ulogu prihvatiti ili ne?
- Tekst i reditelj.

15 Koliku ulogu ima honorar?
- Rijetke su uloge u kojima ste adekvatno nagrađeni honorarom. Kad nešto voliš može i bez para, ali nemoj stalno.

16 Kako biste ocijenili današnji televizijski humor?
- Humor je uvijek odraz događanja u društvu. Čini mi se da je prijašnji bio bolji jer se prosto bolje živjelo, a današnji ipak počiva na nekakvoj ironiji.

17 Imate posebnu vezu sa „Zabranjenim pušenjem“. Kako je počelo?
- U suštini Sejo Sexon i ja smo Pišonja i Žuga. Dva vjerna druga. Ja kažem njemu da je život: voljeti, smijati se i oprostiti, a on kaže jebati... Koncert u Skenderiji povodom 30 godina „Zabranjenog pušenja“, koji sam otvorio, jedan je od meni najdražih datuma u životu. To ti je pobjeda dva vjerna druga.

18 U braku ste sa kolegicom Uranelom Agić koja je također angažovana u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Oprečna su iskustva o supružnicima iz iste branše. Kakvo je vaše?
- Čuveni reditelj Goran Marković je za Uranelu rekao da „ona ni na koga ne liči. Ona je prosto jedinstvena“. Možda sam ja to na ljudskom i ženstvenom planu odmah prepoznao, tako da joj nakon pet izlazaka nisam dopustio da izađe iz mog života. Izuzetno je duhovita, ponekad i preosjetljiva, ima duplo jači karakter u odnosu na mene i voli red, čime se ja ne mogu pohvaliti. Upravo zato što je glumica može bolje od bilo koje žene iz druge branše da me razumije. Ona najbolje zna taj naš posao, stres, ritual, nervozu, patnju, borbu... Nije uslov biti sa nekim od istog posla da biste bili sretni sa partnerom, ali ja Uranelu ne mogu drugačije doživjeti do glumicu, kolegicu. Uostalom, nama dvoma je scena sav naš život ma gdje da jesmo. Kad spavamo reflektori se isključe. Volim je više od sebe. Nekad umijem, a nekad ne umijem iskazati. Valjda je to ljubav.

19 Kćerka vam živi u Francuskoj, a jednom ste rekli da Vam je želja da postane ambasador Francuske u BiH. Kako se odvija taj plan?
- Emma je još kao dijete željela da postane advokat. Ona je primjer kako se bez ljubavi ništa značajno ne može napraviti. Posvećenost je njena najveća osobina. Na najboljem je putu da realizuje svoje planove. Iako je Francuskinja, snažno je vezana za Bosnu tako da joj se rad u ambasadi čini kao najbolji spoj ljubavi i posla.

20 Imate li ipak neku ulogu za nijansu dražu od drugih?
- Pošteno govoreći, iza svake uloge stoji glumac. Naš je posao takav da bi glumci voljeli da ih ljudi pamte po onome što se njima sviđa, dakle po onome što glumac osjeća, ali uvijek je u kontru. Koju bih god ulogu naveo sjetim se one prethodne i utoliko su mi najdraže one koje ću tek odigrati. Ipak, pratim šta ljudi pamte od onoga što sam odigrao. Sretan sam. Baš sam sretan. Ja nikada nisam trčao za ulogama. One su me same stigle baš zato što ih nisam tražio, a to je po meni suština zanata.

21 Koja je najneprijatnija scena koja Vam se desila na pozorišnim daskama?
- Kao mali sam nepredviđeno pao sa scene i svi su vrištali od smijeha. Nakon toga, zarad reakcija publike, reditelj je tražio da to namjenski radim. To sam zapamtio, ali kada sam u Londonu napravio predviđeni salto na sceni i izgubio orijentaciju pa potom krenuo u publiku bilo je nešto najneprijatnije u životu i karijeri. Sve vidiš, sve znaš, ali do mozga ne dopire kako da se vratiš na scenu. Na sceni su i sekunde vječnost. Neka me je žena odgurnula od sebe i stvarnost mi se vratila. I dan-danas mislim da je to trajalo godinu. Ne ponovilo se.

22 Šta je to, ne računajući Željezaru, što ima Zenica, a nema Sarajevo?
- Sarajevo je svjetski izazov, ali kad kažete niko nije prvi u svom gradu, onda tu izreku vežite za Zenicu. Čitavu svoju istoriju grad je bio odskočna daska za druge. Utoliko se isprofilirao jedan ponos na svoje sopstveno, ali sa velikim čekanjem na priznanje komšije. Da me se ne razumije pogrešno, Zenica ima gard, imaju ga i drugi, ali zenički je specifičan. Ko je uspio u Sarajevu, uspio je u cijelom svijetu. Ja sam najbolji primjer. Iz takvog grada nikada ne možete otići ako ste razmijenili sve svoje najbolje. Kad god se vratite kao da nikad niste ni odlazili ukoliko ljudima mjerite grad.

23 Da li i Zeničani vjeruju da sve pare idu u Sarajevo?
- Nemaju pare šta ići u Sarajevo. Ima i Zenica sve stranke. 

24 Bradina je za Vas posebno mjesto. Zašto?
- Do sada je Bradina bila poznata po poglavniku. Došao je red da bude poznata po glumcu. Lagano, ali sigurno radim na tome. Moja kuća se nalazi tačno na onom „I“ u Bosna i Hercegovina. To nije slučajno. Moji roditelji su Hercegovci. Što sam stariji, ne sanjam novi mercedes. Naprotiv, sanjam motokultivator. Inače, svakodnevno slušam filharmoniju motornih pila koje u svom ritmu sijeku šumu. Kada stanu, čujem i ptica poj.

25  Planinarite li? 
- Kao što je pametnom i išaret dovoljan da nešto shvati, tako je i meni planina pod kojom živim uvijek ljudska potreba da se penjem uz nju. Nikada ne možete stići do vrha, ne metarskog, nego onog neotkrivenog.

26 Pratite li politička dešavanja u zemlji, imate li kakav komentar?
- Meni je donekle lakše živjeti jer nisam mlad, a već sam vidio gotovo cijeli svijet. Da jesam mlad i ja bih se uhvatio noge kao ovaj mladi svijet što nas napušta. Ja mogu živjeti s ovim pasjalukom, ali djeca ne. Siguran sam da ćemo još dugo biti stoka u toru, a ne građani. Vrijeme je za građansku revoluciju.

27 Da li je Tito zaista bio najveći sin naših naroda i narodnosti?
- Gledano istorijski, malo ko je imao takvu biografiju. Da ne bih pao u zamku analiziranja koliko i kako Josip Broz... reći ću samo jedno. Pogledajte samo face svih političara nakon njega. Tito je lijep ko glumac, a i trebe su mu bile ekstra.

28 Kakva su Vam interesovanja izvan glume?
- Završio sam za svoju dušu obućarski i pomalo zlatarski zanat. Umijem poprilično toga u životu da uradim, a da je vezano za rad rukama. Drvo i stolarija su toliko izazovni i kreativni da se to opisati ne može. Od oca sam naslijedio boemštinu i krasnopis. Uvijek bih mogao biti kaligraf. Ipak, on je bio ugostitelj i kad siđem sa scene otvorit ću restoran za dva vjerna druga. Naravno zvat će se „Pišonja i Žuga“. Eto tako je govorio Lepi.

29 Koja Vam je omiljena strana serija?
- „Allo, allo!“

30 Kako podnosite vrućine ovih dana?
- Nabolje nakon zeničke „sibirske“ zime ove godine bez centralnog grijanja.

31 Gdje ćete na odmor?
- Putem sunca kad god dok bude goriva.

32 Sjećate li se prvog glumačkog honorara i na šta ste ga potrošili?
- Sa 14 godina od svog prvog honorara kupio sam kožnu rokersku jaknu.

33 Do kada spavate ujutru?
- Ja ne spavam do ujutro, nego liježem ujutro. Čitav život sam tako radio i mislim da čovjek bolje funkcioniše noću nego danju. 



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

čaobnjak
KAKO NAS SPINUJU: Je li lakše živjeti u laži ili u istini koja će uznemiriti
11.12.2017

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće.

florens hartman
Florens Hartman: Ovo je drugi put da nedozvoljena sredstva uđu u Tribunal
29.11.2017

Kada sam ja bila u zatvoru, konzulici Francuske je zabranjeno da mi donese čokoladu - zašto za sve ne važe ista pravila?

murat
Murat Šabanović: Mektiću, haj'mo zajedno u Višegrad
27.11.2017

Taj Zoran Slavković, iz Smedereva, čovjek koji živi u mojoj kući u Višegradu, bio je, prema mojim saznanjima, u jedinici dobrovoljaca iz Rusije. On, dakle, nije terorista koji je iz Srbije došao sa Rusima ratovati protiv Bosne, a ja, koji sam branio