Raiffeisen
radovan

Čekajući pravosnažnost presude: Kako Karadžić u ćeliji glumi nevinašce

05.06.2017

Piše: Đuro Kozar



Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, koji je prošle godine osuđen na kaznu zatvora od 40 godina, dok čeka pravomoćnu presudu Haškog tribunala, u javnosti se pokušava predstaviti drugačijim nego što jeste. U intervjuu beogadskim „Večernjim novostima” (3. i 4. maja) on je, bez trunke kajanja, izjavio da mu suđenje nije bilo pravedno, da nije imao pravo na korektnu odbranu i da će u žalbenom postupku dokazati svoju nevinost.  Njegovo je pravo da svašta govori i da se nada, ali činjenice su neumoljive: osuđen je na temelju dokaza po 11 tačaka za najteže ratne zločine među kojima su četiri udružena zločinačka poduhvata - etničko čišćenje, ubijanje civila u Sarajevu, taoci UN-a i genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Haški tužitelj Alan Tiger (Tieger) u svojoj završnoj riječi rekao je nešto što se rijetko čuje u sudnicima - nazvao je Karadžića mafijašem.


KUKAVICA

U haškoj sudnici Karadžić je počeo izjavljivati da nije kriv, ali to je apsurdna tvrdnja kad se zna da je 11 godina bio u bijegu, a nakon podizanja međunarodne potjerice slovio je kao najtraženija osoba na svijetu. Zašto se, kao neki drugi optuženi, nije predao, nego se skrivao najprije u Republici Srpskoj, a potom u Srbiji, da bi na kraju, premda se maskirao i teško ga je bilo prepoznati, bio uhapšen u Beogradu 2008. godine? Mislio je da će sa dugom kosom i bradom i sa lažnim identitetom kao Dragan Dabić vječno obmanjivati nadležne srbijanske obavještajne i policijske organe koji su mu bili za petama. Prevario se i napokon završio tamo gdje je mnogo prije trebalo da bude - u Tribunalovoj pritvorskoj jedinici u Ševeningenu (Scheveningenu).

Karadžić je u intervjuu „Novostima“ objasnio  i zašto je nakon skrivanja na Palama, u Kasindolu  i Han-Pijesku, odlučio da otpusti tjelohranitelje i otisne se u Srbiju i tamo se pritaji. Bilo mu je sumnjivo, izjavio je, što ga u Sarajevsko-romanijskoj regiji traže pripadnici SFOR-a jer je navodno imao sporazum sa tadašnjim američkim pomoćnikom državnog sekretara Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) . Po tom sporazumu, Amerikanci su jamčili Karadžiću da neće biti procesuiran, ukoliko se povuče iz političkog života u RS i BiH. Holbruk, koji je preminuo 2010. godine, za života je demantirao da je sa Karadžićem postigao dogovor i taj demanti je prihvatilo i Pretresno vijeće Haškog tribunala.

Amerikanci vjerovatno jesu insistirali da se Karadžić, zbog ratnih zločina povuče, ali mu ni Holburk ni neko drugi iz Stejt Departmenta (States Department of State) ništa nije obećao, nego je on to izmislio smatrajući da će mu se to u Tribunalu uzeti kao olakšavajuća okolnost. Budući je plašljiv, ta izmišljotina mu se, dok je bio u bijegu, učinila kao nekakav alibi. Inače, o tome da je Karadžić bio kukavica potvrdila je i Biljana Plavšić, koja je poslije njega bila predsjednica RS. Ona je ovo ispričala za jedan beogadski list:

- Nisam vidjela krupnijeg čovjeka, a veću kukavicu. Sjedili smo jednom na Palama u ratu kad se zapucalo, bilo nas je dosta, ali je on jedini skočio i sakrio se iza ormara. Mi ostali se nismo ni pomakli. Na kraju je ispalo da su svatovi zapucali. A to da je kukavica Karadžić je pokazao i skrivanjem od Haga - rekla je Plavšić.

Ona je u Tribunalu 2005. nakon priznanja krivice osuđena za ratne zločine na 11 godina zatvora, a 2009. oslobođena je iz zatvora u Švedskoj prije isteka pune kazne. Ima 87 godina i živi u Beogradu.

 

HAPŠENJE U AUTOBUSU

 

U intervjuu „Novostima“ Karadžić se hvalio time kako se maskiran i pod lažnim imenom slobodno kretao i pružao parapsihološke usluge. U tim kontaktima predstavljao se kao David. Drugačijeg izgleda živio je u ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu, a lokalni klinci zvali su ga Deda Mraz i fini čovjek koji bi uvijek stao i popričao sa njima na putu do prodavnice. Inače, jedna od njegovih komšinica sa sprata bila je žena koja je radila za Interpol i čiji je posao bio da koordinira lov na međunarodne bjegunce kao što je Karadžić. Nije ništa posumnjala.

Sve više je vjerovao u pouzdanost svoje maske, pa je slobodno šetao ulicom i počeo da posjećuje bar „Luda kuća“. Masku mu je na kraju razotkrila greška njegovog brata Luke Karadžića, u proljeće 2008. godine. Pozvao je Dabića sa stare SIM kartice koju su pratili ljudi koji su ga jurili. Sumnjivi podatak je proslijeđen Bezbednosno-informativnoj agenciji Srbije.
U maju je jedan od njihovih ljudi pozvan da istraži primaoca poziva sa te kartice. Poslije nekog vremena i sam Karadžić je znao da ga prate. Njegov advokat Svetislav Vujačić je rekao da je Karadžić počeo sredinom jula 2008. da primjećuje nepoznate osobe iza njega na stepenicama njegove zgrade i da mu je izgledalo da je okružen.

Indikativno je da Karadžić u intervjuu „Novostima“, osim što se hvalio kako se promjenom identiteta slobodno kretao, do sada nije ništa rekao o tome kako je 18. jula 2008. uhapšen. Da je to opisao znao bi da priča o njegovoj kamuflaži više ne bi bila uvjerljiva i zato to izostavlja. Taj događaj je opisao novinar londskog „Gvardijana“ (The Gvardian) Džulijan Bordžer (Julian Borger) u knjizi „Krvnikov trag“.

Tokom noći 18. jula 2008. građanin poznat kao Dragan Dabić izašao je iz ulaza broj 267 u ulici Jurija Gagarina u Beogradu. Na sebi je imao svijetloplavu majicu i slamnati šešir. Nosio je plastičnu kesu, jednu torbu za prodavnicu i ranac. Sve je djelovalo sumnjivo. Prošetao je do obližnje autobuske stanice, gdje mu se uskoro pridružio jedan čovjek - agent BIA. Ušli su u autubos, Dabić je sjeo naprijed, a njegova sjenka nekoliko sjedišta pozadi. U jednom trenutku u autobus su ušla četvorica policajaca - dva naprijed, dva pozadi. Našli su se na sredini, a ljudima u autobusu su pokazivali svoje značke i tražili karte. „Starac“ sa slamnatim šeširom je po džepu tražio svoju kartu kada ga je policajac uhvatio za ruku.
„Doktor Karadžić?“, pitao je policajac.

„Ne, Dragan Dabić“, odgovorio je čovjek.
„Ne, Radovan Karadžić“, bio je kategoričan policajac.
„Da li su vaši nadređeni svjesni šta radite“, pitao ga je čovjek sa slamnatim šeširom.

„Da, potpuno“, odgovorio je agent BIA i stavio mu lisice na ruke.

Tek kad se u pritvoru obrijao i ošišao nestalo je maskiranog Dragana Dabića i bilo je potpuno jasno da je te noći u Beogradu uhapšen jedan od najtraženijih ratnih zločinaca.

DOŽIVOTNA?


Tužiteljstvo Haškog tribunala zatražilo je, u žalbi na prvostepenu presudu Karadžiću, da izrečena kazna od 40 godina zatvora bude zamijenjena doživotnim zatvorom.

Tužitelji su od Žalbenog vijeća zahtijevali da Karadžića proglasi krivim za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u sedam bosanskih općina, djelo za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen krivice. U žalbi Tužiteljstvo ocjenjuje da su nalazi iz prvostupanjske presude „u većini detaljni, sveobuhvatni i čvrsti, ali da zbog 'manjkavog pristupa' sudija u nekim njenim dijelovima“ presuda ne odražava cjelokupnu Karadžićevu krivičnu odgovornost i u nedovoljnoj mjeri ga kažnjava za njegove zločine.

Zapravo, u žalbi su tužitelji veliki prostor dali čijenici da Pretresno vijeće u presudi Karadžića oslobađa odgovornosti za genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik izvršen od kraja marta do kraja decembra 1992. godine. Konstatira se da se pogrešnim tumačenjem činjenica i prava došlo do nepravilnog zaključka da Karadžić u ovim općinama nije imao genocidnu namjeru da uništi Bošnjake i Hrvate kao etničke skupine. Po žalbi tužitelja, taj zaključak nije u skladu sa dokazima na temelju kojih je Pretresno vijeće utvrdilo da su oružane snage, pod Karadžićevom vrhovnom komandom, brojnim zločinima - ubojstvima, okrutnim tretmanom, nezakonitim pritvaranjem pod nehumanim uvjetma, seksualnim nasiljem - nesrpsko stanovništvo prognale, odnosno „trajno uklanjale sa teritorija na koje su Srbi polagali pravo“.

Među onima koji se nisu složili sa prvostupanjskom presudom Karadžiću je i prvi predsjednik Narodne skupštine RS-a Momčilo Krajišnik, kojem je također suđeno u Haškom tribunal i koji je zbog ratnih zločina u BiH, bio u zatvoru 20 godina. Smatra da je ova presuda samo „prvo poluvrijeme“ i da će u „drugom poluvremenu“, uz ozbiljnu aktivnost advokata, biti dokazano da su odredbe u prvostupanjskoj presudi pogrešne. Kaže da je ohrabrujuće što je jedan od sudija izdvojio mišljenje i vjeruje da će presuda poslije žalbe biti mnogo povoljnija za Karadžića. Ništa neobično od Krajišnika.

Poslije izricanja prvostupanjske presude, Karadžić je tražio da ga Tribunal pusti na privremenu slobodu do izricanja konačne presude, ali se tome usprotivilo Tužiteljstvo smatrajući da se osobi koja je od pravde bježala gotovo 11 godina to ne može udovoljitl i optuženi je ostao u pritvoru. Pravomoćna presuda očekuje se krajem iduće godine.

 

LAŽNO IME, LAŽNI NADIMAK

 

U intervjuu „Novostima“ Radovan Karadžić je, pored ostalog, ispričao da je imao dokumente na ime Dragana Dabića, a stekao je i nadimak David.

- Najvažnije maskiranje mi je bilo da sa 112 kilograma tokom rata „spadnem“ na svega 80. Uz to, nosio sam poširoke majice, rolke i drugu odjeću, koja mi je tako postala široka, tako da pojava nije upućivala na mene. Morao sam da govorim ekavski, što mi nije bilo teško. Potom se desilo da sam, tragajući za zdravim načinom ishrane, nabasao na neka predavanja o tome, pa sam se nekako nehotično uključio u sve to. U isto vrijeme mi je nestalo novca. Tako sam počeo da držim predavanja i konsultacije za neke kompanije, a uskoro sam počeo i da radim kao konsultant u nekoliko privatnih ordinacija. Pohađao sam i završio kurs iz parapsihologije, prvo radi znatiželje, ali bez entuzijazma. Učitelj mi je bio jedan veoma neobičan čovjek, koji je bio veoma obdaren, iako o tome nije znao mnogo. On mi je dao ime David - ispričao je Karadžić

 

FILM O RATNOM ZLOČINCU

 

Karadžić se u intervjuu „Novostima“ pohvalio da će se sredinom maja ove godine u kinima u Republici Srpskoj početi prikazivati film „Radovan - povik iza zidova tamnice“, čiji je autor Dragan Elčić. To znači da se u manjem bh. entitetu na Karadžića i pored svega i dalje gleda kao na nekog ko zaslužuje pažnju, a ne prezir.

- Režiser i scenarist Dragan Elčić je i sam učesnik krvavih zbivanja u BiH 90-ih i dobro poznaje događaje. Znam da je ispratio cijelo moje suđenje, da ima ogromnu dokumentaciju vezanu za moj proces. Takođe, slušao je i šta kaže Tužilaštvo, a šta odbrana. U mnogo navrata sam se tokom priprema filma čuo sa njim i ne sumnjam da je ispričao „pravu priču“. Uostalom, vlasnik moje „filmske sudbine“ je upravo on.

Reditelj Elčić poznat je po dokumentarcima u kojima pokušava rehabilitirati srpske ratne zločince. Autor  je i filma o Novaku Đukiću, pod naslovom „Mučni teret podmetnute krivice“. Đukić je u Sudu BiH osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina na tuzlanskoj kapiji kad je od granate ispaljene sa položaja VRS-a na Ozrenu ubijeno 71, a ranjeno više od stotinu mladića i djevojaka. On izbjegava da se preda i izdržava kaznu u BiH i u tom prkošenju pravdi očito ima podršku beogradskog pravosuđa. Inače, za Elčićeve filmove objektivni kritičari su već napisali da nisu ni dokumentarni, ni umjetnički.

 



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

pol
Policija u Mostaru razbila šestočlanu kriminalnu grupu
13.12.2017

Pet uhićenih osoba je iz Mostara: M. M. (1990.), R. B. (1987.), A. B. (1984.), J. M. (1983.) i J. U. (1986.), te jedna osoba iz Čapljine I. L. (1977. god).

bingo
Uhapšena grupa koja je izvršila razbojništva u TC Bingo u Hadžićima i Bugojnu
12.12.2017

Također, prilikom pretresanja oduzeta su četiri motorna vozila za koja se sumnja da su korištena za izvršenje razbojništava ili su kupljeni od novca iz počinjenih razbojništava.

bin
Pljačkaši iz TC 'Bingo' u Bugojnu otuđili 64.000 KM
11.12.2017

Policija traga za nepoznatim osobama koje su sinoć oko 19 sati opljačkale Tržni centar “Bingo” u ulici Ciglane u tom gradu.