pepo

Šerif Biser, antifašista i logoraš iz Jasenovca: Pepo, reci ko je Crni?

09.05.2017

(Magazin Start BiH)

Ako je tačno da je život bez borbe dosadan, Sarajliji Šerifu Biseru (92), bogme, nimalo nije bilo dosadno. Kao 16-godišnjak je 1941. godine, kada je mrski fašista okupirao Evropu, pristupio pokretu otpora, zaglavio u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac, izvukao živu glavu i otišao u partizane. Davne 1945. oslobađao je Zagreb! Šta je druga Bisera, osobu koja potiče iz imućne, građanske porodice, nagnalo da 1941. pristupi Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ)?

 KOMŠILUK: - Odmah po okupaciji, Nijemci su oca Uzeira htjeli postaviti za gradonačelnika Sarajeva. Odbio je. Mjesec nakon toga su ga penzionisali. On i majka su mene, brata i sestru koja je također otišla u partizane, vaspitali da budemo tolerantni. Za Božić i Uskrs nama su vjerski dostojanstvenici kući dolazili. Dolazio je za Bajram i reisu-l-ulema. U zgradi u kojoj sam stanovao, od osam stanara, bilo je pet Jevreja. Ustaše su noću dolazile da ih kupe. Slušao sam njihov lelek, plač. Majka je sa komšinicom, Jevrejkom Alkalaj, svako jutro kafu pila. Komšiluk je u to doba bio važan. Gledao sam kako iz zgrade, iz grada, nestaju Jevreji, Srbi. Uveli su žute trake za Jevreje, bijele za Srbe. Stoga sam se opredijelio za SKOJ i ilegalan rad. A u SKOJ je mogao samo provjeren kadar! Kao ilegalac sam djelovao 1942. i 1943. godine. Skupljali smo oružje, vrbovali borce. Radili u grupama od po 5-6 omladinaca, imali nadimke. Ja sam bio Pepo! Mehmed Džinić je bio sekretar SKOJ-a. Desilo se, uhvate ustaše jednog su skojevca. „Propjevao“ je, deset nas je uhapšeno. Mehmed je uspio pobjeći u partizane - sjeća se Biser, danas dežurni partizan i antifašist.

Iza ponoći su mu pokucali na vrata. Stan pretresli. Tražili biblioteku jer su u to doba skojevci ilegalno po Sarajevu „dilali“ knjige Maksima Gorkog, Nikolaja Ostrovskog (Kako se kalio čelik) i marksističku literaturu. Biser je imao 36 knjiga sakrivenih u toaletu. Ustaški agenti ih nisu našli. Ali su Šerifa teretili kao člana SKOJ-a.

- Mati me je uhvatila za obje ruke, zagrila. Rekla: „Ne dam te!“ Trojica su me agenata oteli iz njenog naručja. Odveli u ustašku nadzornu službu, na saslušanje. Dva mjeseca su nas tukli, pitali ko je Crni? Pojma nismo imali ko je to. Saznat ću to tek 1945. godine - smiješi se Biser.

Prebaciše uhapšene u zloglasnu Belediju. Tu su ustaše skupljale transport za koncentracioni logor Jasenovac. Biser je u Belediji bio sa Jusufom Sabljakovićem, Muhamedom Džudžom, Remzijom Omanovićem. Oni su već bili u Jasenovcu, ali je na Romaniji bila dogovorena njihova razmjena. No, zbog ofanzive na Romaniji, propade razmjena pa su se, umjesto u partizanima, obreli u Belediji. Iz Beledije su uhapšene transportovali za Novsku. U Zavidovićima, transport je zaustavljen. Most srušen.

- Nijemci su odmah zatražili 100 zatvorenika iz transporta da ih strijeljaju na licu mjesta. Ustaše su imale spisak zatvorenika i sve su ih morali dovesti u Jasenovac, pa nas nisu predali Nijemcima. Tako smo bili spašeni - kaže Biser.

BJEŽANJE IZ JASENOVCA: Kad je Biser stigao u logor, uključio se u rad logorske partijske ćelije. I logornik Nijaz Salihodžić, komesar partizanskog bataljona na Kozari, bio je njen član. Ustaše, naravski, nisu znale da je Nijaz bio komesar, inače bi ga smaknuli. Logornik, čiji je zadatak bio da logoraše raspoređuje na radna mjesta, vodio je  računa o tome kojeg će logoraša gdje raspodijeliti. Naročito ako su bili komunisti. Bolja radna mjesta dodjeljivao je onima koji su se dobro držali na policiji, tj. nisu izdali.

- Znalo se ko je bio izdajnik, ko je izdržao muke! O tome se vodilo računa. Mene su rasporedili u ustašku bolnicu. Čistio sam klozete. U podrumu bolnice bila je ćelija za naknadna saslušanja u kojoj su mučili logoraše i klali ih. U bolnici sam slušao od ustaša informacije s ratišta i prenosio ih partijskoj ćeliji - govori Biser. 

I nastavlja pričati kako se bježalo iz logora. Esad Kapetanović, iz Prijedora, Remzija Omanović i neki pekar Hadžić nagovorili su ustašu, Muslimana iz Kozarca, da ih izvede na rad van logora i kaže logorskoj upravi da su pobjegli. 

- Nisu mu povjerovali. Iskasapili su ga. Iz logora je uspio pobjeći i Salem Resulović, direktor sarajevskog Ključa. Ustaši je rekao da je zakopao zlato u Bosanskoj Gradišci i da će mu, ako ga izvede, pokazati gdje je zlato. Ustaša je pristao. Kad su došli do mjesta gdje je zlato kao zakopano, Salem je ubio ustašu i pobjegao. Kad je Remzijina grupa pobjegla iz logora, ustaško zapovjedništvo teretilo je Nijaza Salihodžića da je on to udeverao. Jedno većer čujem bat koraka, otvara se željezna kapija. Jusuf Sabljaković kaže: „Vidi po koga su došli!“ Rizikovao sam. Vidim, pred ćelijom su Nijazovom. Odveli su ga u komandu. Očekivali smo da će progovoriti i otkriti partijsku ćeliju. Vezali su ga za strop, rezali ga na komade! Nikoga nije odao. Ujutro, idem na posao u bolnicu. U podrumu nađem njegovu krvavu jaknu i cipele pune krvi - sjeća se Biser?

Šta je bilo s ostalim logorašima iz njegove ćelije? I Emerikom Blumom? Blum je, objasnimo, bio inžinjer elektrotehnike, vodio je logorsku centralu u Bosanskoj Gradišci. Neko mu je dojavio da u Jasenovac dolazi Civilini, ustaški isljednik čuven po zlu. Dogovore Emerik i Jusuf Sabljaković da bježe. Otišli su, kao, da poprave centralu. Ustaša ih je vozio čamcem. Ubili su ga.

- Ali se ploveći ka obali nasuču na sprud! Emerik je preplivao do obale, Jusuf se utopio. Nije znao plivati! Blum se, nakon tri dana bijega, domogao Kozare, slobodne teritorije i partizana. Rekao im je da je bio zatočenik. No, nisu mu vjerovali. Mislili su da je provokator, špijun. Htjeli su ga ubiti! Slučajno naiđe Hasan Brkić. Kažu mu, imaju nekog iz Sarajeva, tvrdi da je bio u logoru. Hasan ga je prepoznao i spasio - veli Biser. 

BOMBAŠ JUNUZ: Remzija Omanović je umro 1944. godine. Muhameda Džudžu su ustaše zaklali u Lepoglavi. Mehu Ganduru, sa Vratnika, čiji je otac bio imam i doživio 102 godine (oženio se u 80. i dobio dijete), objesili su u Jasenovcu. Kad su ga vješali vikao je: „Živjela Komunistička partija Jugoslavije!“ Junuz Kamenica, Biserov drug iz ćelije, bio je student medicine, radio je u logorskoj bolnici. Koncem 1944. dođe u logor koljač Ljubo Miloš. Obilazio je bolnicu i naišao na Kamenicu koji mu se predstavio.

- A ti si onaj što je bombe bacao po Bistriku! - rekao je Miloš dodavši da će se  on i Junuz uskoro vidjeti. 

No, nisu se vidjeli. Tih dana je, sjetit će se Biser, bio transport zdravijih logoraša za Njemačku. Trebala Švabama radna snaga. Junuz se prijavio i otišao. Sutradan, dođe Ljubo Miloš da ga traži. Kad su mu rekli da je Junuz otišao, pitao je ko ga pusti? Petoro je ubio zbog Junuza. 

Otac Uzeir je, naravno, pokušavao spasiti sina Šerifa još dok je bio u Belediji. Prvi je pokušaj bio preko doktor Asafa Šarca, koji je radio u bolnici na zaraznom odjeljenju. Doktor Pandurević je Šerifa pregledao u Belediji, napisao da ima tifus i Šerifa su smjestili u bolnicu. Tamo je bio 20 dana, ali su ustaše i bolnicu „očistile“, vratile Šerifa u Belediju. Uzeir, otac Šerifov, u periodu 1910-1915. studirao je Beču, imao prijatelja Jožu za kojeg sazna da je ministar u Vladi Nezavisne države Hrvatske (NDH). Zamolio je Jožu da mu sina izvadi iz logora. Joža nazove Aleksandra Benaka, ministra unutrašnjih poslova NDH.

- Znam za taj slučaj. Recite gospodinu Biseru neka prvo dovede kćerku Nađu iz partizana! - poručio je Benak.

- Kad vaša vojska i policija nisu u stanju da uhvate Nađu, kako ćete od roditelja tražiti da žrtvujući jedno dijete dobiju drugo? Kako da roditelj bira između dvoje djece? - uzvratio je Joža, Uzeirov drug.

Nakon dva mjeseca Šerif je pušten iz logora. Prije toga mu je Jusuf Sabljaković u revere kaputa sašio spisak logoraša za razmjenu i izvještaj partijske organizacije o radu u logoru. Šerif je rizikovao, iznio spisak. Kad je došao u Sarajevo, odveli su ga opet u Belediju. I održali mu lekciju: ne smije pričati o logoru, a u rješenju o puštanju iz logora je pisalo da svojom porodicom garantuje da će biti lojalan vlasti. Izvještaj o radu partijske ćelije predao je Hamdi Misirliću.

MARIJIN DVOR: - Onda sam otišao u partizane. Rizikovao živote roditelja i brata. Maks Luburić je 1945. došao u Sarajevo da grad očisti od komunista. Bilo je planirano da i moji rodtelji budu obješeni s onih 55 komunista na Marijin-Dvoru. No, situacija je bila takva da su Luburić i klika morali bježati iz Sarajeva i moji su ostali živi - objašnjava Šerif.

Tek je 1945. godine saznao ko je Crni, čovjek zbog kojeg su ga tukli u Belediji. Bio je to Džemal Bijedić. Postat će njih dva bliski prijatelji. 



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

MONEYGRAM
MoneyGram udvostručava mrežu agenata u Bosni i Hercegovini
25.05.2017

Novo partnerstvo sa JP BH POŠTA, Sberbank BH djeluje kao super-agent

ks
Zdravstveni tehničari svih profila na edukaciji za što bolji pristup pacijentu
25.05.2017

Skup je označen kao jedan u nizu stručnih edukacija koje Komora ima u planu realizirati u ovoj godine.

pol
Na području FBiH 37 saobraćajnih nezgoda, jedna osoba poginula
25.05.2017

Na području Federacije BiH u protekla 24 sata egistrovano je 38 krivičnih djela.