Apoteke Sarajevo
senad

TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA : Oni koji nisu poludjeli u ratu danas se prave budale!

07.04.2017
Piše: SENAD AVDIĆ (Magazin Start BiH)

Predrag Finci, predratni profesor estetike u Sarajevu, prvi filmski Gavrilo Princip, pričao je nakon prvih četiri-pet mjeseci rata kako ga je neki stranac koji je nakratko poslom boravio u opkoljenom gradu, oprezno i sažaljvo pitao da li (i) on primjećuje da su Sarajlije malo, onako, nemojte me pogrešno shvatiti gospodine profesore, "prolupale", "pukle", da, što bi se ponaški reklo, "prokišnjavaju".  

Prvi znak za to bio (mu) je što su im postajale normalne stvari koje ne samo što nisu normalne, nego se nikad nikome prije njih nisu dešavale. Finci mu je odgovorio da on ne može biti ozbiljan sugovornik na tu temu, budući da je i sam, kao i stotine hiljada drugih ljudi u sarajevskom logoru, "težak pacijent". Finci je u ratu pokrenuo časopis "Why!?" za teoriju kulture dijaloga, filozofije, estetike: kud ćeš ozbiljniji simptom ludila koje ga je "opržilo" tokom opsade?!

Chuck Sudetich, jedan od najboljih novinara koji je dolazio u Bosnu ikada, napisao je 1993. u "New York Timesu" reportažu o jednom mojoj poznanici koja se u ratu razvela od muža, pa pod granatama i snajperima, gladna i žedna, obilazila (sa djecom!) općinske šaltere i na kraju pribavila papir da je razvedena - to joj bilo najvažnije!? Nikakve ozbiljne priče, a pogotovo novinarske građe u tome ja nisam vidio, ali, eto, od takvih je "bezveznih" pričica sa margine "povijesnih događaja" Sudetich sebi osigurao besmrtnost - „Pulitzerovu nagradu"...

 DA NAM ŽIVI, ŽIVI RAT!

Ne vjeruje mi poznanik koji me prije desetak dana nazvao iz bijelog dunjaluka da nisam u jednim ovdašnjim novinama, a povodom izbora gradonačelnika Sarajeva, primijetio naslov "Od Emerika Bluma do Abdulaha Skake". Možda sam čak i pročitao i tekst i naslov, ali nisam mu pridavao nikavu važnost niti u njemu prepoznavao elemente skandala, kakve je vidio zgroženi Sarajlija (koji je proslavio i grad i sebe) iz tuđine. 

- Pa, zna li iko u tom nesretnom gradu ko je bio Emerik Blum, pamti li iko šta je bio Energoinvest? - bijesno i razočarano govori i pita me šta je taj Skaka ikada proizveo, koga zaposlio, koga (od)školovao, stipendirao i na put izveo. - Kako, pobogu ste, on može u isti naslov sa Blumom može stati?

Ne znam šta da odgovorim? Ako mu kažem da je Skaka, koliko znam, godinama ganjao nekakav marketing za strane i domaće firme, uz redovne porodične berberske  poslove i obaveze, pa još ako dodam kako sam čuo da je donedavno proizvodio i prodavao sličice "Fudbaleri i timovi" iz naše Premier lige, kontat će da karikiram i tračam.

Poslao mi je nakon tog uznemirujućeg  razgovora ovaj ogorčeni poznanik kopije desetina stranica iz stranih (talijanskih) novina iz 1990. godine koje su napravile top-listu od stotinu najuspješnijih firmi u tadašnjim socijalističkim zemljama. (Svim zemljama "iza čelične zavjese, osim Sovjetskog saveza). Sa 55 hiljada zaposlenih, prometom od 4,5 milijarde dolara i čistom zaradom od 550 miliona dolara "onih para", "Energoinvest" je u to vrijeme neposredno uoči globalnog sloma komunizma bio treća najveća socijalistička firma. (Prve dvije su, zanimljivo, današnji mađarski "MOL" i današnja hrvatska "INA".)

SMRT FRANŠIZI, SLOBODA NARODU

Među dvadeset najuspješnijih firmi u bivšoj državi na toj top-listi uvršteni su i RMK "Zenica", "ŠIPAD", "UNIS" i UPI. Ova posljednja, UPI (Ujedinjena poljoprivredna industrija), je, recimo, zapošljavala 50-ak hiljada radnika, koliko danas radi u regionalnom poljoprivrednom gigantu hrvatskom "Agrocoru". Nešto je od brojnih UPI-jevih firmi, poljoprivrednih dobara, kooperantskih zadruga moralo propasti, ali nije moralo propati baš sve. S izuzetkom poslovne zgrade u centru Sarajeva, koja nije propala, nego je vandalski razgrabljena. Pričao mi je ratni šef sarajevske policije u Sarajevu (CSB) Munir Alibabić kako je predlagao da se sjedište CSB-a iz skučenih prostorija na Skenderiji prebaci u prostranu UPI-jevu višespratnicu na današnjem Trgu Susan Sontag. 

- Potraži neki drugi prostor, UPI-jeva zgrada je odavno „zapikana" i namijenjena  Hasanu Čengiću - upozorio ga je njegov nadređeni, ministar policije Bakir Alispahić.  

Odmah nakon rata, tako je i bilo, od UPI-ja nije ostao kamen na kamenu, a zgradu je kao postratni plijen okupirala Čengićeva "franšiza" "BIO - Bosanska investiciona organizacija“, neobjašnjiva kombinacija javno-privatno-familijarno-humanitarnog partnerstva...

Poznanik, koji mi je lamentirao nad izgubljenim, odnosno pogubljenim gradom i ljudima u njemu, prije 40 godina dobio je Šestoaprilsku nagradu. Prošle godine tu je nagradu dobio fotografski Bašeskija, Milomir Kovačević- Strašni. Milomir je čovjek kojem vjerujem sve što kaže i što je ikada rekao (moža i zato što malo govori). Ali još uvijek (mu) ne vjerujem da Šestoparilska nagrada koju je lani dobio nema nikakav financijski dio! 

U ona surova, nedemokratska, kako je Dino Merlin pjevao "kokuzna vremena", dobiti najveću gradsku nagradu značilo je automatski riješiti stambeno pitanje. Opet, razmišljam zašto bi neko danas predlagao Dinu Merlina za "Šestoaprilsku", ako uz nju ne ide lova? Ili je i to bilo ukalkulirano u onih 250 hiljada maraka za koliko je novogodišnji koncert darežljivi Merlin "poklonio rodnom gradu"?

Mnogo pitanja, a nigdje odgovora, kažete. Moguće, ali tako je to kod ljudi koji su u ratu preživjeli zato što su bili ludi, a danas nemaju načina da opstanu, osim ukoliko ćute, žmire, trpe i prave se budale...



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

čaobnjak
KAKO NAS SPINUJU: Je li lakše živjeti u laži ili u istini koja će uznemiriti
11.12.2017

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće.

florens hartman
Florens Hartman: Ovo je drugi put da nedozvoljena sredstva uđu u Tribunal
29.11.2017

Kada sam ja bila u zatvoru, konzulici Francuske je zabranjeno da mi donese čokoladu - zašto za sve ne važe ista pravila?

murat
Murat Šabanović: Mektiću, haj'mo zajedno u Višegrad
27.11.2017

Taj Zoran Slavković, iz Smedereva, čovjek koji živi u mojoj kući u Višegradu, bio je, prema mojim saznanjima, u jedinici dobrovoljaca iz Rusije. On, dakle, nije terorista koji je iz Srbije došao sa Rusima ratovati protiv Bosne, a ja, koji sam branio