sarajevo

Opsada Sarajeva 1992-1995.: Ispaljeno 360.000 projektila – 14.000 ubijenih

05.04.2017
Vojska Republike Srpske gađala je Sarajlije ne samo konvencionalnim naoružanjem nego i takvim sredstvima za masovno ubijanje kao što su modifikovane aviobombe i mitraljezi poznati kao „sijači smrti“ .  Bivša JNA i Vojska RS hermetički su zatvorili Sarajevo da bi ga svakodnevno tokom četiri godine moglo terorizirati . Za zločine nad civilima glavnog grada BiH kažnjeni samo komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS – Stanislav Galić (doživotni zatvor) i Dragomir Milošević (29 godina zatvora)

Piše: Đuro KOZAR (Magazin Start BiH)

Na suđenju generalu Ratku Mladiću (73) u Haškom tribunalu njegova odbrana je, uz pomoć svjedoka i eksperata, desetak dana pokušavala negirati učinkovitost modifikovanih aviobombi koje je Vojska Republike Srpske u proljeće 1995. ispaljivala na Sarajevo. Takve bombe, od kojih je svaka teška 250 kilograma, pogađale su civilne objekte u naselju Alipašino Polje, u Novom Gradu, i Hrasnici, a jedna od njih pogodila je i zgradu RTV doma. Rasprava o aviobombama podsjetila je na to čime je sve glavni grad BiH ubijan u vrijeme opsade od 1992. do 1995. godine.

U tom periodu Sarajevo je agresoru bilo kao na dlanu, jer je u obruču, dugom 62 kilometra, na okolnim brdima bilo je razmješteno 1.600 topova i minobacača, 100 tenkova, 180 oklopnih transportera, više od 500 protivavionskih mitraljeza i protivavionskih topova i još 150 oruđa većih kalibara. U ta 44 mjeseca blokade na grad je ispaljeno oko 50 hiljada tona artiljerijskih projektila. U blokiranom  Sarajevu ubijeno je 14.000 građana, od čega 1.600 djece. Ranjenih je nekoliko hiljada građana.


Hermetički zatvoren grad 


Provođenje plana za uspostavljanje artiljerijskog prstena oko Sarajeva počelo u maju 1990. godine, kada Generalštab JNA izdaje naređenje o povlačenju naoružanja Teritorijalne odbrane BiH i njegovom smještanju u armijske magacine. Na taj način Beograd je ostvario dva cilje: prvo, da razoruža TO kako se ne bi imala čime suprotstaviti konceptu velike Srbije i, drugo, da se tim arsenalom još više naoruža JNA i paravojne formacije koje će okružiti glavni grad BiH artiljerijom i drugim oružjem. I tako se došlo do apsurda: naoružanje koje je od svog novca kupio narod za TO u rukama vojnika JNA i paravojnih formacija bilo je upotrijebljeno protiv njega!

Pod izgovorom izvođenja vojnih vježbi, 1991. godine formacije JNA su u tri faze izvršile zaposjedanje svih planinskih masiva oko Sarajeva i obavile  inžinjerijsko uređenje vatrenih položaja za artiljerijska oruđa. Borbeni raspored jedinica tadašnjeg Sarajevskog korpusa, u tim fazama, izvršen je po naređenju pukovnika Milosava Gagovića, a na terenu je kao koordinator bio artiljerac pukovnik Mirko Vukašinović. Dana 28. maja 1992. u jeku napada na Sarajevo general Ratko Mladić je, pogrešno izgovarajući ime naselja Velešići, naređivao Vukašinoviću:

„Velušiće tuci, Velušiće i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo.“
Raspored artiljerije i drugog oružja bio je tako razmještan oko Sarajeva da se brzo i lako mogao gađati bilo koji dio grada. Evo šta je bilo u tom „prstenu“. Na sjeveru i istoku Sarajeva, položaje na Mrkovićima, Borijama i Lapišnici, zauzela je brigada iz Han-Pijeska. Tom brigadom je tada zapovijedao pukovnik Dragomir Milošević koji će 1994. kao general biti komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. Za kampanju artiljerijskog i snajperskog terora nad Sarajevom i Sarajlijama u Haškom tribunalu kažnjen je zatvorom od 29 godina i nalazi se u jednom kazneno-popravnom domu u Estoniji. 

Na jugoistoku grada, tj. u rejonima Brus i Trebević, vatrene položaje je zauzeo laki protivavionski puk iz Lukavice. Na južnom dijelu, u rejonima Vraca, Mojmila, Lukavice i Vojkovića, smještene su jedinice JNA iz Lukavice i Zenice. Na zapadu (Ilidža, Osjek i Otes) bili su artiljerci iz Kiseljaka i Visokog. Položaje na sjeverozapadu grada (Krivoglavci, Vogošća i Rajlovac) zaposjele su vojnici iz Rajlovca i paravojne formacije SDS-a.

Kad su ove jedinice JNA zaposjele obruč početkom aprila1992. godine Sarajevo je praktično bilo hermetički zatvoreno i kontrolirano. Agresor nije uspio da zaposjedne cijeli grad jer su mu jak otpor pružili specijalci policije i pripadnici TO BiH, ali njegovi vatreni položaji oko grada su opstali jer su bili jako utvrđeni, pa su Sarajlije, osim sa pomenutih lokacija, ubijane i sa Poljina, Blagovca, Špicaste stijene, Hreše, Jevrejskog groblja, Grbavice... Osim povremenih otvaranja tzv. plavih puteva, grad je četiri godine bio u totalnoj blokadi sve do provođenja Dejtonskog sporazuma, tj. implementacije onog njegovog dijela o odmicanju artiljerije sa okolnih visova.

Projektili u vrijeme tzv. primirja

Kad se zna koliko je cijevi u vrijeme opsade bilo usmjereno na Sarajevo onda ne treba čuditi podatak da je u prosjeku na grad dnevno ispaljivano 329 projektila. Poznati stručnjak za vojne tehnologije profesor Mašinskog fakulteta u Sarajevu dr. Berko Zečević, sa kojim smo kontaktirali u pripremi ovog teksta, rekao nam je da je u četiri godine rata na Sarajevo ispaljeno 360.000 topovskih i minobacačkih granata. Sve što je u nekoliko godina proizvedeno u „Pretisu“ iz Vogošće sručilo sa na Sarajevo.

- Samo od 10. do 13. septembra 1992. na grad je ispaljeno 2,2 miliona metaka iz pješadijskog oružja - kazao nam je Zečević koji je kao ekspert Tužilaštva davao svoje stručne iskaze na suđenjima optuženim oficirima VRS u Haškom tribunalu.

Kao ratni reporter bio sam cijelo vrijeme blokade u radnoj obavezi u listu „Oslobođenje“ i primjetio sam da je Sarajevo u vrijeme tzv. primirja najčešće gađano minobacačkim granatama kalibra 82 i 120 milimetara. To je pješadijsko oruđe lako za transport, precizno i ima domet do 9,5 kilometara. Od granate ovog bacača u trenutku ekspolozije može se razletjeti nekoliko hiljada većih ili manjih gelera. Takvi projektili dva puta su sa položaja VRS na Mrkovićima pogađali  pijacu Markale u centru grada punu civila. Prvi masakr na toj lokaciji dogodio se 5. februara 1994. godine, kada je 68 ljudi ubijeno, a 144 ranjeno. Drugi se dogodio 28. augusta, 1995. godine, a ubijeno je 37 ljudi, dok je ranjeno 90. Za prvi masakr optužen je i proglašen krivim komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislav Galić, koji kaznu doživotnog zatvora izdržava u Njemačkoj. Za drugi masakr kažnjen je general Milošević.

Kad pominjemo Galića, podsjetit ćemo se da je na njegovom suđenju kao svjedok Tužiteljstva iskaz dao i irski major Džerard Brendon Hamil koji je, od maja 1993. do jula 1994, bio šef Posmatračke misije UN na području pod kontrolom VRS. Ova misija je, kad god bi dobila informaciju da se otvarala vatra na Sarajevo, odlazila na lice mjesta i vršila uviđaj. Premda starješine VRS nisu surađivale sa članovima ove misije, oni su, ipak, dolazili do podataka. Na temelju toga, Hamil je u nekoliko navrata u sudnici ponovio da je, u pojedinim fazama rata, sa srpskih položaja ispaljivano i po 3.600 granata dnevno.

Istražitelji dokazali zločine

Nekadašnji pripadnik Odjeljenja za protivdiverzantsku zaštitu MUP-a Republike BiH Ekrem Suljević je, na poziv Tužiteljstva, svjedočio na suđenju Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu. On je nakon eksplozija granata tokom rata vršio uviđaj, istakavši da je svaki projektil na Sarajevo bio ispaljen sa položaja VRS. On je demantirao Karadžićev pokušaj da Sarajevo prikaže kao „vojni logor prepun meta“. Svjedok je bio kategoričan u tvrdnji da su projektili dolazili sa brda, a da su žrtve bili civili jer su gađane pijace i ulice, ali i stambeni objekti, bolnice i škole. Suljević je, u analizi granatiranja koje je vršio 1994. i 1995. godine, utvrdio da su projektili kojima su tada ubijane Sarajlije proizvedeni u valjevskoj tvornici „Krušik“.

Na suđenju generalu Mladiću u Haškom tribunalu kao svjedok Tužiteljstva iskaz je dao bivši kriminalistički tehničar Policijske stanice Stari Grad Sarajevo Nedžib Đozo koji je, također, sudjelovao u istragama artiljerijskih i snajperskih napada u kojima su žrtve bili civili. On je rekao da su artiljerci VRS sa Mrkovića u ljeto 1995. najprije gađali okolne ulice da bi, kad su utvrdili željene koordinate, gađali pijacu Markale i ubili 37 civila. 

- Nema nikakve dileme o tome odakle je granata ispaljena, ni o tome koji joj je bio cilj. Namjeravali su da pogode lokaciju sa puno ljudi i to su i uradili - naglasio je Đozo.

Ovaj svjedok je podsjetio i na lokalitet Špicasta stijena, sa kojeg su pripadnici VRS na civile u općini Stari Grad pucali iz mitraljeza zvanog „sijač smrti“. Nekoliko desetina civila ubijeno je i ranjeno na područjui Sedrenika i drugih dijelova Sarajeva iz ovog ubitačnog oružja. Za potrebe JNA, proizvela ga je kragujevačka „Zastava“ na temelju ruske licence. Od ruskog modela razlikuje se po tome što ima čvršći kundak.

Šta je, zapravo, „sijač smrti“?

Spada u lako pješadijsko oružje, čiji je domet od 1.000 do 1.500 metara. Djejstvuje kratkim rafalima (do 10 metaka), dugim rafalima (do 25 metaka) i neprekidnom paljbom. Teorijska brzina gađanja je 700 metaka u minuti, a praktična oko 250 metaka u minuti. Mitraljez se puni uz pomoć redenika kapaciteta 50 metaka. Redenici se mogu nastavljati, a složeni su u municijske kutije kapaciteta 100 ili 250 metaka. Municijska kutija sa 100 metaka se može postaviti na nosač sa donje strane sanduka mitraljeza. Za nišanjenje se koriste mehanički i optički nišan ili pasivni noćni nišan. Ovaj mitraljez namijenjejn specijalcima koristile su pješadijske jedinice u svim ratovima koje je JNA vodila na području bivše Jugoslavije.

Tzv. eksperti Zorica i Marijana

Na početku ovog teksta pomenuli smo iscrpnu raspravu na suđenju generalu Mladiću u Hagu o gađanju Sarajeva modifikovanim aviobombama u aprilu i junu 1995. godine. Mladićevi branitelji u sudnicu su doveli eksperticu za balistiku Zoricu Subotić iz Beograda. Ona je, inače, specijalistkinja za sportsko oružje, ali se odvažila da pokuša umanjiti odgovornost optuženog tako što će govoriti da ove bombe po 250 kilograma nisu imale efekta, odnosno da je njihova upotreba u Sarajevu naduvana! 

Subotić je svoje težište stavila na to da je VRS ovim bombama gađala vojne ciljeve u blokiranom Sarajevu, ali je priznala da je bilo odstupanja i po 250 metara tako da je ovo oruđe pogađalo stambene objekte, rušilo dijelove zgrada, ubijalo i ranjavalo civile. Tvrdeći da je u jednom od incidenata, navedenih u optužnici, modifikovana aviobomba pala čak 450 metara od cilja, tužitelj Adam Veber je pitao Subotić smatra li to prihvatljivim. 

- Ne, to je jedina od 16 bombi koje smo analizirali, a koja je izašla iz balističkih očekivanja - odgovorila je ekspertica, dodajući da je promašaj od 250 metara po pravilima struke za ovo oruđe prihvatljiv.

Ideja da se Sarajevo gađa modifikovanim aviobombama, kažu upućeni, došla je od generala Đorđa Đukića, pomoćnika načelnika Glavnog štaba VRS za logistiku. Prije rata bio je načelnik Tehničke uprave JNA i važio je za stručnjaka za naoružanje. Optužen je u Haškom tribunalu za zločine protiv čovječnosti, ali je pušten iz pritvora u Ševeningenu i umro od najteže bolesti u Beogradu 18. maja 1996. godine.

Profesor Zečević nam je pojasnio da je ova aviobomba sa aerosolnim punjenjem, što umnogome povećava njenu razornu snagu. Na suđenju Karadžiću ekspertica za eksplozive Marijana Anđelković Lukić osporavala je tvrdnju o punjenju ovih bombi rekavši da se trotilno punjenje ne može zamijeniti aerosolnim. Kad joj je ta teza osporena, ona je otišla korak dalje pa je kazala da VRS uopće nije imala lanser za ispaljivanje aviobombi sa zemlje. Potom su joj predočeni fotosi na kojima se vidi da su ovi lanseri pravljeni u Remontnom zavodu u Hadžićima, nakon čega je ona dodala: 
- Ne isključujem mogućnost da je to urađeno. 

Kažnjeni samo Galić i Milošević

Kao što smo pomenuli u ovom tekstu, za zločine izvršene nad Sarajlijama u blokiranom gradu u Haškom tribunalu kažnjena su samo dvojica komandanata Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS – Galić i Milošević. Premda su oni dobili visoke zatvorske kazne to, s obzirom na veliki broj ubijenih i ranjenih civila, ni u kom slučaju nije dovoljno, jer pravda još nije zadovoljena.
Zbog ratnih zločina u Sarajevu, uz ostale tačke u optužnicama, u Haškom tribunalu odvojeno se sudi Karadžiću i Mladiću. Tužilaštvo je podnijelo dosta dokaza protiv njih, uz potresna svjedočenja preživjelih Sarajlija, ali je još neizvjesno kada će biti izrečene prvostupanjske presude. Odužilo se, ali valja čekati.

Kako smo naveli, general Đukić je umro nakon podizanja otpužnice u Haškom tribunalu, ali kako to da nije procesuiran pomenuti pukovnik Vukašinović? Prema nekim neprovjernim informacijama, on više nije među živima ili se možda prikrio negdje u Srbiji. Nelogično je da pravda nije zakačila pukovnika Gagovića koji kao penzioner živi u Podgorici. On je nekoliko puta preko videolinka svjedočio optuženim u Hagu. Neki bivši oficiri VRS bili su pozvani kao svjedoci odbrane optuženim za teroriziranje Sarajeva, ali nijedan od njih nije zadržan kao osumnjičeni, jer se o tom aspektu očito nije razmišljalo dok su oni bili u Hagu. Možda i zato što je Tribunal pred zatvaranjem, ali postoje Sud BiH i Kantonalni sud u Sarajevu.
Za mnoge smrti u ratnom Sarajevu odgovoran je i potpukovnik VRS Tadija Manojlović koji je bio koordinator otvaranja artiljerijske vatre, ali kad se rat završio on kao da je u zemlju propao. Optužnice su za sada zaobišle i neke obavještajne oficire, a poznata je njihova delikatna uloga u pripremi borbenih akcija. Krivično nisu odgovarali ni tehnički oficiri i intendanti koji su kao logističari sve posade na vatrenim položajima oko Sarajeva snabdijevali municijom, rezervnim dijelovima i mazivima. 


Tragedija porodice Tatarević-Dragnić

Trećeg januara 1994. u Ulici Musala u centru Sarajeva jedna granata, ispaljena sa Trebevića, ubila je šestoro članova porodice Tatarević-Dragnić, među kojima i dvoje djece. Tog kobnog dana u svom stanu su ubijeni 10-godišnja Asja, njen šest godina stariji brat Nadan, majka Dženana i otac Adnan Tatarević, te Nadžija i Veseljko Dragnić. Teško je ranjen Mensur Dragnić, koji će kasnije podleći.

Ovaj novinar je poznavao pokojnog Mensura, koji je bio antifašista, društveni aktivista i sportski radnik, prijatan i druželjubiv čovjek. Njegova porodica i on ubijeni su dok su spremali da nešto pojedu od humanitarne pomoći koja je stigla u Sarajevo.

Niški specijalci 

Bivšoj JNA nije bilo dovoljno to što su na brda oko Sarajeva postavili stotine topova, nego su u grad doveli i dio svoje najelitnije jedinice – niške specijalce. Oni su, po planu iz Beograda, trebali odigrati presudnu ulogu u ovladavanju gradom i zaposjedanju zgrade Predsjedništva BiH. Sa najviših spratova Vojne bolnice iz snajperskih puški otvarali su vatru po Marindvoru i Skenderiji, a jedno vrijeme su držali pod kontrolom i Dom armije.

Policajci, sa Zoranom Čegarom na čelu, i naoružana skupina, koju je predvodio Dževad Topić, okružili su Dom armije i zarobili niške specijalce. Tako je plan onih koji su ih iz Niša poslali u Sarajevu propao. Bosanski patrioti su i za takve specijalce imali odgovor.

U to vrijeme komandant niških specijalaca bio je pukovnik avijacije Ljubiša Veličković, kojem neuspjeh njegovih vojnika u Sarajevu u maju 1992. nije smetao u karijeri. Kasnije će biti general i komandant RVVJ. Poginuo je 1999. prilikom NATO-ovog bombardiranja Jugoslavije.

















NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

dreznica
Na požarištu Drežnice - Batačke lazine angažiran helikopter
24.08.2017

Požari koji su prethodnih dana bili aktivni u općini Čapljini ugašeni su i pod kontrolom, dok je požar u Dretelju još djelimično aktivan i treba ga gasiti

raza
Razija Mujanović u Kući slavnih
23.08.2017

Službena ceremonija primanja u FIBA-inu Kuću slave koja se nalazi u sjedištu FIBA-e u Ženevi održat će se 30. rujna

trgovina
Dobavljači Konzuma BiH čekaju odluku hrvatskog Vijeća povjerilaca
23.08.2017

Pozvani su na strpljenje i suzdržavanje od pojedinačnog potpisivanja aneksa prije donošenja konačne odluke Vijeća povjerilaca