pirke

Pogled izvana Emira Pirketa Imamovića:Nakon raspada Jugoslavije ozbiljnih država ni na vidiku

03.04.2017
Piše: Emir Pirke Imamović (Magazin Start BiH)

Simboličke nacije su, manje ili više, na skoro cijelom prostoru nekadašnje Jugoslavije - minus Slovenija - izgrađene, ali ozbiljnih država s ozbiljnim građanima, spremnim da historiju ne tumače navijački, sadašnjost zaneseno, a budućnost nikako, nema na mapi. Ispada, po ko zna koji put, kako su tačne teze da je SFRJ bila civilizacijski vrhunac ovdašnjih naroda i narodnosti, te kako Jugoslavija nije bila normalna država, ali jeste najbliže onome na šta se misli kada se za neku državu tako kaže. Ove karikature, od Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine, pa sve do Kosova, daleko su, svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve normalnosti. 

DUH I ČINJENICE: Paradoksalna je to situacija: pokojnica je mrtva više od četvrt stoljeća, ali njen duh stoji postojano kano klisurina, sa tendencijom da, kao u staroj himni, živi vjekovima. Istina, smrtni list još nije izdan, jer se ne zna tačan datum smrti, ali to ništa ne mijenja: još se nije desilo da ljudi i države ožive zbog grubog administrativnog previda. 

Nema, da ponovimo, jedine smislene Jugoslavije, one Titove i one socijalističke, već dugo, jako dugo, ali se bez osvrta na nju ne može govoriti o nekadašnjim republikama i jednoj autonomnoj pokrajini, danas neovisnim državama sa stupnjem suvereniteta daleko nižim nego u doba kada se u Zagrebu navijalo za Željka Obradovića, u Beogradu za Tonija Kukoča, a u Sarajevu i za Dragana Stojkovića Piksija. 

„Strategija simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe”, naslov je knjige nastale kao rezultat istraživanja IPSOS-a, provedenog na području od Hrvatske do Kosova i na uzorku od deset i pol hiljada ispitanika. I upravo, kao što naslov kaže, nacije u novim državama svoje države doživljavaju kroz simbole, dakle zastave, himne, grbove i slično, dok tmurnu sliku sadašnjosti pokušavaju uljepšati mitovima o goroj prošlosti, kojima se, baš tamo gdje je broj onih što se nad Jugoslavijom zgražaju skoro najveći, suprotstavljaju kao beton čvrste činjenice. 

RETROVIZOR: Najmanje onih koji žale zbog raspada SFRJ je, inače, na Kosovu i to se najlakše da razumjeti. Bio je to zbilja zapušten, nerazvijen kraj, čiji je većinski narod počesto i svugdje imao status biološkog viška ili, u nešto boljem slučaju, služio za rasističke šale i potcijenjene poslove. No, odmah iza Kosovara su Hrvati, tačnije građani Hrvatske, gdje skoro pedeset posto anketiranih misli kako su posljedice socijalizma i SFRJ negativne, dok oko 18 posto žali zbog kraha Jugoslavije. 

„U Hrvatskoj je završen projekt izgradnje nacije, mada bi bilo dobro kada bi se javnost manje fokusirala na simbole kao što je zastava, a više na gospodarstvo ili kvalitetu obrazovanja. To više jer u usporedbi sa Srbijom, BiH ili Makedonijom, Hrvatska ima zaokružene granice i članica je Europske unije i NATO-a, dakle, u boljoj je poziciji“, kazao je jedan od autora pomenute knjige, Vjeran Pavlaković.

Drugačije rečeno, Tuđmanov projekat demoniziranja bilo čega što se može dovesti u vezu sa Jugoslavijom se primio bez obzira na sjećanja koja se novom pogledu u retrovizor suprotstavljaju. A o njima je još 1994. govorio posljednji iskreni komunist, dr. Stipe Šuvar: „Od 1948. do 1991. broj stanovnika Hrvatske povećao se za gotovo jedan milijun… U tom 'mračnom vremenu' Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477 tisuća zaposlenih, a 1988. milijun i 624 tisuće. Godine 1952. suvremenih je puteva bilo 965 km, a 1988. godine 23.080 km. 1952/53. godine bilo je 13 tisuća studenata, a 1988/89. više od 65 tisuća. 1953. godine višu i visoku školu imalo je 0,7 posto stanovnika, a već 1981. godine 6,4 posto. 1952. godine bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta, dok je 1988. bilo 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1957. godine bilo je 211 dječijih vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 13,6 tisuća djece, a 1988. godine 1.066 vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 86,4 tisuća djece. U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova, u koje se uselila trećina stanovništva.“

POBAČAJI: Hrvatska je, inače, najmlađa članica EU što joj je donijelo privremeno i već odbačeno civiliziranje, ali i podrazumijevalo gubitak suvereniteta kakav je imala tamo odakle je žurila izaći: „Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto“, Šuvarove su riječi iz 2004.

Očito je da je snaga independističkih pokreta od republike do republike obrnuto proporcionalna broju onih što i danas, nakon puno godina, žale za Jugoslavijom. Takvih je u BiH 68, a u Srbiji 71 posto. Ne znači to, naravno, kako izgradnja nacija nije uspjela u tim državama, jer jeste u Srbiji pogotovo, dok su etnički identiteti ojačali ili se razvili u BiH. Nije, međutim, uspjelo stvaranje povjerenja u državu kakvo je bilo u SFRJ, a nestao je sistem koji je bio baza upravo za taj osjećaj.

„Teško je govoriti o šta-bi-bilo-kad-bi-bilo, ali čini mi se: sve i da je opstala, ta bi Jugoslavija danas bila ista država - pobačaj kao što su i naše državice. Imali biste istu pljačkašku tranziciju, iste lopovsko-debilne elite kao što imamo. Umjesto rata koji se desio, imali bismo rat koji će se desiti, jer bi nacionalističke tenzije rasle u nebo. Govorili bismo, s pravom, kako je ova Jugoslavija smeće, a ona divna. Jugoslavija, sama po sebi, ne znači ništa. Da nije bilo Titove, da je jedina Jugoslavija koju znamo ona prva, Karađorđevića, ko bi normalan poželio ponoviti to iskustvo? Mi danas srećom znamo da može i drugačije, bolje, jer su komunisti od ogavne Jugoslavije Karađorđevića uspjeli stvoriti nešto značajno. Ali je i u toj Jugoslaviji ostalo previše onoga od one prve. Uz malo uopštavanja i nepreciznosti: sila koja je stvorila prvu uništila je drugu“, rekao je pisac Andrej Nikolaidis, u nedavnom intervjuu za tjednik „Novosti“.

POROĐAJNI BOLOVI: Svaki govor o žalu za Jugoslavijom, bez obzira gdje se vodi, u Varaždinu ili Ferizaju, Žepču ili Šapcu, zapravo je besmislen bez definiranja onoga o čemu ima svrhe razgovarati i šta se, ali tačno, sa čim poredi. Kada bi se „javnost manje fokusirala na simbole kao što je zastava, a više na gospodarstvo ili kvalitetu obrazovanja“, kada bi jednopartijskom sistemu suprotstavila broj opismenjenih, liječenih i useljenih, sintagmi tamnica naroda vlastita sjećanja, surovom, predatorskom kapitalizmu i njegovim posljedicama sve ono što je bilo javno, zajedničko i dostupno, te ozbiljno shvatila kako je današnja platežna moć u, recimo, Hrvatskoj - u koju svake godine kapne makar sedam milijardi eura od turizma i gdje nema etničkih problema, niti secesionističkih pokreta - na nivou od prije 39 godina, otkrili bi, redom, od Mure do Vardara, ono što piše na početku teksta: da su simboličke nacije, manje ili više, izgrađene, ali ozbiljnih država s ozbiljnim građanima nema na geografskim kartama. A da ima, ne bi u bilo kojem procentu, od pet do 71, žalili za jugoslavenskim okvirom, već za njenim sadržajem – za socijalizmom koji nije bio do kraja uspješan, ali jeste bio najuspješniji probani i svojom je putanjom pokazao da su, kako je govorio Šuvar, „nagli slom 'realsocijalističkih' poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, 'u dugim porođajnim bolovima'. Baš zato što se to novo društvo razvija u 'dugim porođajnim bolovima' pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj 'izgradnji'...“.

Suvislo pričati o SFRJ znači, sve u svemu, pričati o socijalizmu i njegovim posljedicama, mogućnostima i perspektivama, a ne o državi u kojoj se dešavao. On je bio njena suština, baš kao što je suština današnjih sveopća propast, vidljiva iza svih tih zastava pod kojima se pate simbolički izgrađene nacije, ponosne kad čuju himnu, praveći se da im ne smeta buka praznih stomaka.



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

parking
OPREZ , OVO VAM SE MOŽE DESITI KADA PLAĆATE PARKING: Cijena 2 KM;Plaćeno 10 KM; Kusur 7 KM!
17.05.2017

Redakciji našeg portala javila se danas sugrađanka sa zanimljivim pitanjem. Koliko je deset minus dva? Osam, naravno. E,nije - veli ona. I pokaza nam račun koji je dobila sa parking automata na Skenderiji.

senad
TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA:Ko nam je ubio gospođu 2002?
09.05.2017

Te godine u BiHje došao filmski "Oskar",ali što je još važnije snimana su dva-tri filma godišnje koja su osvajala ugledne svjetske festivalske nagrade."Željezničar" nije bio bez izgleda da protiv "Newcastlea" izbori nogometnu Ligu prvaka

pepo
Šerif Biser, antifašista i logoraš iz Jasenovca: Pepo, reci ko je Crni?
09.05.2017

Ako je tačno da je život bez borbe dosadan, Sarajliji Šerifu Biseru (92), bogme, nimalo nije bilo dosadno. Kao 16-godišnjak je 1941. godine, kada je mrski fašista okupirao Evropu, pristupio pokretu otpora, zaglavio u ustaškom koncentracionom logoru