senad

TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: Ko je bolje znao sa Srbima, Tito, Tuđman ili Čović?

10.03.2017
Piše: Senad Avdić (magazin Start BiH)


Vitomir Lukić bio je prvi i najugledniji (a moguće i posljednji) rasni intelektualac iz Bosne i Hercegovine koji je u ljeto 1990. godine pristupio Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Književnik i esejista, putopisac, estetičar i erudita, tih i temeljit, Lukić je, za razliku od drugih svojih kolega hrvatskih pisaca (Veseljko Koroman, Mirko Marjanović, Brato Pavlović...) odlučio ne biti samo simpatizer, nego se aktivno, bez kalkuliranja i distance, uključiti, što znači i uprljati surovom dnevnom politikom. Pominjem upravo ove pisce, jer su svi oni nakon potpisivanja „Deklaracije o položaju hrvatskog jezika u BiH“ imali ozbiljnih političkih, profesionalnih, materijalnih posljedica. Bilo je to 1971. godine, dakle za Hrvate, „nulte“ godine, kada se današnji lider HDZ-a Dragan Čović (po tvrdnjama dvorskog doušnika i povjesničara Ive Lučića u razgovoru sa Franjom Tuđmanom) potpisivao ćirilicom, a na popisu stanovništva izjasnio kao Jugoslaven.

 DEDA PANTELIJA SA PANTOVČAKA: Vitomir Lukić je po osnivanju HDZ-a bio njegov prvi dopredsjednik, predsjednik je bio Stjepan Kljuić, a drugi dopredsjednik Mate Boban. Nakon prvih demokratskih izbora postao je ministar za vjere u Vladi Bosne i Hercegovine. Televizija Sarajevo je neko vrijeme prenosila sjednice Vlade BiH i bilo je prilično tugaljivo gledati suptilnog Lukića u nedoličnom društvu ljudi -ministara kojim on po svom intelektualnom, moralnom habitusu nikako ne pripada: bivših komunističkih švercera, a tada tranzicijskih pobjednika tipa Muhameda Čengića ili Alije Delimustafića, ili zadrtih provincijskih nacionalista poput Velibora Ostojića koji će odmah, čim mu se pružila prilika, okrvaviti ruke do lakata u Foči.  
Lukić je umro u jesen 1991. godine. Nije doživjeo prvi puč u HDZBiH, onaj kada su na sjednici čelništva stranke u Širokom Brijegu Mate Boban i njegovi „škripari“ pokušali smijeniti, pa potom otrovati Stjepana Kljuića. Po Kljuićevu glavu na taj je sastanaka iz zagrebačke Središnjice bio upućen Stjepan Mesić. 

Prijateljima i kolegama je malo prije smrti Lukić prepričavao svoj posljednji razgovor kojeg je vodio u Zagrebu sa Franjom Tuđmanom. Tražio je Tuđman od Lukića da (mu) govori o povijesti Bosne i Hercegovine, sa posebnim akcentom na Bošnjake / Muslimane. I Lukić se raspričao naširoko, akademski, ex-katedra, o povijesti, kulturi, etnogenezi, jeziku, odnosima među bosanskim etnijama..., svemu onome o čemu on zna sve, a njegov sugovornik gotovo ništa. Tuđmanu je to očito bilo i dosadno i beskorisno gradivo, pa ga je generalski strogo prekinuo: „U redu je to, gospodine Lukiću, nego recite Vi meni: jesu li oni sa nama, ili su sa njima?!“ (Srbima, bezbeli).
Ko je sa kim, a protiv koga u onom što slijedi i predstoji, samo je to zanimalo hrvatskog predsjednika tih „mjeseci raspleta“ 1991. godine. I kasnije, naravno, sve do dan-danas kada je „politička misao“ FranjeTuđmana i živa i, vidimo, djelatna kao tih ranih devedesetih godina. U julu 1992. godine, dakle četiri mjeseca nakon početka rata, napisao sam tekst koji bih toplo preporučio svakome (pogotovo uredništvu „najtiražnijeg bh. lista“ koji u posljednje vrijeme umjesto svojih nepismenih aktuelnih tekstova, reprintira i reciklira moje, bajate!) ko želi da dokazuje i ilustrira moju prevrtljivost, nepouzdanost i kontinuirano pehlivanstvo. „DOBRO DOŠLI, GOSPODINE BOBAN!“

SARAJEVO ISPOD TREBEVIĆA...:Tekst sam pisao samo dan nakon što se delegacija Bosne i Hercegovine vratila u Sarajevo poslije razgovora sa hrvatskim državnim vrhom u Zagrebu. Profesor Kasim Begić, tadašnji potpredsjednik Vlade BiH, koji je bio u delegaciji, prepričao mi je glavne zaključke sa tog, kako je rekao, mučnog i ponižavajućeg sastanka. Najvažnije je bilo to da je Tuđman tražio od Izetbegovića da izbaci iz Predsjedništva BiH Stjepana Kljuića, za kojeg je rekao da ne uživa povjerenje hrvatskog naroda, a na njegovo mjesto metne Matu Bobana. 

Ukoliko se to ne desi, ostane li Kljuić u Predsjedništvu BiH (drugi hrvatski član Franjo Boras već se bio izmjestio na „slobodnu hercegovačku teritoriju“), priprijetio je Tuđman, nikakva pomoć, vojna, humanitarna... neće moći prolaziti preko teritorija koje kontrolira vojska pod kontrolom Mate Bobana. Izetbegović je to, načelno prihvatio, obećavajući da će to provesti čim provjeri da li je ta operacija u skladu s ustavom, zakonom, poslovnicima, procedurama. (Naravno da nije bila, jer Boban nije mogao biti član Predsjedništva BiH, budući da se nije kandidirao za tu dužnost, i naravno da je Kljuić ostao u državnom vrhu, a Borasa, je po zakonu, zamijenio Ivo Komšić).
Ljut je na mene zbog tog članka bio Stjepan Kljuić kada sam otišao tog ljeta da mu izrazim saučešće povodom smrti majke. Bijesan je, zapravo, bio na čitav svijet, na Izetbegovića, Tuđmana, Ganića... Žalio se kako je od lokalnog HVO-a tražio hrvatsku zastavu (stijeg) da prekrije materin kovčeg, a da mu je zapovjednik, Pero Šimunović, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, moj komšija od rođenja, u Švrakinom Selu, poručio da „hrvatski stijeg traži od Alije, a ne od zapovjednika hrvatske postrojbe“!

Davor Ivo Stier, hrvatski ministar vanjskih poslova i formalni ideolog nove hrvatske politike u svojim, kardeljevski rečeno, „pravcima razvoja hrvatske politike“ govori o novo / trećoj „hrvatskoj paradigmu“, međutim u tom njegovom programskom djelcetu paradigma koju on najavljuje da će provoditi prema BiH (i Hrvatima kao konstitutivnom narodu u njoj) nije ni nova i originalna, pa čak nije ni Tuđmanova, nego je cvjetković-mačekovska! 

Haris Silajdžić mi je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, 1994. godine govorio kako on nema nikakvih problema u komunikaciji sa hrvatskim pregovaračem i ministrom vanjskih poslova Matom Granićem, sa kojim je malo ranije obilazio zapadnu Hercegovinu i oslobađao iz logora bošnjačke civile -zarobljenike. Pogotovo nije imao problema sa tadašnjim premijerom Hrvatske Nikicom Valentićem kojem je sredio neki posao u Maleziji, oko uvoza auta, ako se dobro sjećam. Ali, Tuđman je nešto drugo. „Zapravo, Tuđman se sa mnom složio samo jednom, i to kada sam nešto pozitivno rekao o Josipu Brozu“, govorio je Haris i objasnio: „Prvi put sam ga vidio da se smije dok je oduševljeno govorio: 'E, taj je znao sa Srbima, to mu se mora priznati!'“

I Dragan Čović, Titov omladinac, kojeg Tuđman nije volio, niti ga je želio vidjeti na mjestu lidera HDZBiH, očito zna sa Srbima, na nešto drugačiji način i po drugim kriterijima od Broza. Problem je, međutim, što Čović i njegov HDZ, HNS i sva ta parapolitička bižuterija niti jedan problem kojeg su markirali kao „vitalni“ za Hrvate (promjena Ustava, Izbornog zakona, terotorijalna prekompozicija) ne može riješiti sa Miloradom Dodikom; Dodika ne zanima Federacija, osim ako nešto treba zamutiti i prošvercati separatizam, kao što Čovića nije briga za RS i Hrvate u njoj. Političko Sarajevo, ma kako ono bilo „fašističko i antihrvatsko“, kako mu tepa hećim Božo Ljubić, jedina je adresa na kojoj Čović može rješavati sve svoje političke ambicije i preferencije. Uključujući, naravno i treći entitet. Dodik mu u tome ne može pomoći, ali odmoći može itekako! 



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

Trenutno nema dostupnih novosti iz odabrane rubrike.

No Frost Gorenje