Brinemo za okoliš
senad

TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: DRUŽE, TIFO, MI TI SE KUNEMO

22.02.2017
(Magazin Start BiH)

Ako Srbiji i Srbima ne smetaju Zeletove ilahije i kaside, Tifini ratni pokliči „ozloglašenom zločincu Vikiću“, Žerino i Merlinovo prkosno „pucaj, ne možeš mi ništa“, zbog čega njihove muzičke karijere u Srbiji smetaju ovdašnjoj prdimahovini?!

Piše: SENAD AVDIĆ

Neki dan je u Vranju (na jugu Srbije), obilježena stotinu i neka godišnjica oslobođenja grada od Turaka. Taj svečani dan „slave i ponosa“, kada su Turci istjerani, ili su samo pokupili prnje i otišli, slavi se kao Dan grada. Kako već red i običaji nalažu, jubilej se obilježava dostojanstveno i radno, svečanim akademijama, istorijskim časovima, okruglim stolovima, smotrama narodnog stvaralaštva, folklora i kojekakvim prigodnim edukativno-zabavnim programima. Za kraj su gradski oci sugrađanima osigurali i muzičku poslasticu: „nit je Sofka, nit je Koštana“, već najljepša – „Crvena jabuka“.

ZBOGOM BOSNO, ODOH U BEOGRAD

Kako se sarajevska pop-grupa, koja skoro dvije i pol decenije živi i radi na zagrebačkoj adresi, „tematski i programski“ uklopila u junačko-patriotsko ozračje dana oslobođenja od višestoljetnog turskog zuluma i jarma, teško je reći, ali iz onoga što se moglo kasnije pronaći u medijima očito je da su Žera i društvo te večeri pošteno uzburkali „nečistu krv“ mladih i malo starijih Vranjanaca.
Negdje u isto vrijeme, dan gore-dolje, što bi rekli inventivniji novinski radnici, „kao grom iz vedra neba“ odjeknulo je priznanje(!?) pjevača Mladena Vojičića Tife da se preselio / odselio iz Sarajeva u Beograd. Vijest je zašećerena i plačljivim, potpuno suvišnim pjevačevim intervjuom, zakucana fotkom gdje Tifa diže tri prsta - više nego dovoljno da se u sarajevskoj kasabi, čaršijskoj medijskoj i intelektualnoj pustari „probude duhovi“. A svi su naši duhovi, redovno i po pravilu nacionalistički, ksenofobni i primitivni.
Ne mogu se sjetiti koliko je prošlo vremena otkad sam Tifu posljednji put vidio, dvije-tri godine, tako nekako. Upravo je bio završio golemu bjelosvjetsku turneju sa jednim formatom „Bijelog dugmet“ (Bebek, Tifa, Alen) i pripremao nastavak kopanja te zlatne muzičke žile sa njenim stoprocentnim vlasnikom i jedinim koncesionarom - Goranom Bregovićem. Tifa nije više bio u statusu talentovanog, slabo situiranog, ali problematičnog klinca sa kojeg je prije više od trideset godina ulazio u „Bijelo dugme“: njegova je „pregovaračka pozicija“ sa Bregovićem i njegovim menadžerima bila respektabilna. Tifa više nije bio kokuz, vozio je skupi novi auto, rekoše mi da se u Beogradu skućio, kupio stanove i još ponešto.
Sjedio sam u ljeto 2005. godine, jutro nakon povratničkog koncerta „Dugmeta“  na „Koševu“, sa njim i Mićom Vukašinovićem u kafiću u njihovoj zgradi. Na pitanje koliko su love uzeli za tri koncerta, veseli Mića se iscerio: „Toliko da ih krava ne može za mjesec dana sažvakati, he, he, he.“ A pravi poslovi i ozbiljna lova (za Tifu, a ne za Miću, nažalost) tek su trebali uslijediti.

Potpuno je autistična, do perverznog mazohizma dovedena potreba sarajevske domoljubne javnoogrezle u bacanju pogleda u tuđi sahan, da se opsesivno bavi „izdajama“ muzičara, ali i druge čeljadi iz svijeta umjetnosti, sporta, medija, koji su hljeb odlazili zarađivati u Beogradu i Srbiji nakon rata. Još tamo negdje od prve poratne godine,1996. kada su „Indexi“ odsvirali seriju koncerata u beogradskom „Sava-centru“, ta se socio-patologija sa šovinističkom aromom nije istanjila.
„Neću da ih moje oči ikad više vide; oni su sa mnom završili za sva
vremena“, gorko i povrijeđeno je po Sarajevu cvilio Kemal Monteno nakon koncerta „Indexa“ u Beogradu. Znam gomilu ljudi koji su godinama nakon te „izdaje“ radili na mirenju Montena i Davorina Popovića. Pomirili su se i „progovorili“ (mislim uz uspješno posredovanje Boše Tanjevića) tek nekoliko mjeseci prije Pjevačeve smrti. Nije se Davor čestito ni ohladio na Barama, a Kemo se zaputio u Beograd. Vadio se kako je čekao da Milošević bude uhapšen, pa da ode o Srbiju. Kasnije, sve do smrti, nije bilo veće zabave, TV-programa, godišnjice mature u Srbiji na kojoj nije gostovao „naš popularni Kemica“. U Sarajevu su ga zajebavali da još samo sa Karadžićem i Mladićem nije snimio duet!
Je li vam poznat ijedan pomena vrijedan muzičar iz Sarajeva (pa i iz Hrvatske) koji se nakon rata nije busao u junačka prsa podvriskujući da nikad-zanikada neće nogom kročiti u „agresorsku Srbiju“, a da kroz godinu, dvije, pet nije izašao i poklonio se „dragoj, najboljoj publici“ u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, pa, eto, i Vranju.

PODIGNI OPTUŽNICU, DRAGANE VIKIĆU!

I ne samo muzičari: svojim sam očima i ušima svjedočio kako je „najveći živući bh. pisac“ u godinama nakon rata neselektivno odbijao intervjue za srpske medije, da bi ni deceniju kasnije otišao, što bi Srbi rekli „mečki na rupu“, zakucao na vrata Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Goran Bregović je prije rata govorio kako, za razliku od Sarajeva, koje te može samo „podići“, „pogurati“, Beograd i Zagreb su te u stanju „sahraniti“. Nije Goran, naravno, u to vrijeme ni sanjao o pariškoj „Olimpiji“ ili sidneyskoj operi u koje posljednjih godina ulazi „nježno k'o u svoju baštu“. 
Muzičari, pjevači, kompozitori od rata naovamo iz Sarajeva odlaze u Srbiju, iz istih razloga zbog kojih nogometaši odlaze u Kinu, ljekari i medicinsko osoblje u Njemačku ili rijetki sretnici u Emirate! 
Današnje, odnosno poslijeratno Sarajevo nikoga ne može ni „pogurati“, ni „sahraniti“, može samo pljucnuti, uvrijediti. A i to, ako si baš senzibilan i plačljiv k'o Tifa. Muzička industrija ovdje ne postoji, nema tržišta, autorska prava ti štiti Mirza Hajrić između dva posla koja će mu udijeliti Bakir Izetbegović, ne postoji, dakle, ništa u čemu je Beograd šampion u regiji. Gledao sam, slušao i čitao posljednjih dana medijsku ofanzivu Zeleta Lipovače na Srbiju tokom promocije svog (odličnog!) solističkog albuma. Lipovača je poslije rata pisao ilahije i kaside, ali čak ni od toga se više u Bosni i Hercegovini ne može živjeti, nema onih subvencioniranih državno-vjerskih svetkovina tipa „Moj umete“, „Tri hafiza“... Ako Srbiji i Srbima ne smetaju Zeletove ilahije i kaside, Tifini ratni pokliči „ozloglašenom zločincu Vikiću“, Žerino i Merlinovo prkosno „pucaj, ne možeš mi ništa“, zbog čega njihove muzičke karijere u Srbiji smetaju ovdašnoj prdimahovini?!

Ne znam, da se vratimo na početak, kada je „Crvena jabuka“ posljednji put svirala u Sarajevu, valjda u sklopu nekog SFF-a. Znam, međutim, da sasvim sigurno nikada neće svirati ni u jednom  gradu na „dan oslobođenja od Turaka“. Ako se ovdje nešto bude slavilo bit će ponovna turska okupacija, a ne „oslobođenje“!



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

dino
33 PITANJA - Dino Šaran: RECI BABA ĐE SU PARTIZANI !
17.02.2018

Kultni sarajevski bend Letu štuke nakon duže pauze nedavno je predstavio novi singl „Bože zdravlja“, koji već ima 100 hiljada pregleda na YouTubeu. Ovo je prvi singl koji najavljuje album koji je već završen

senad
AVDIĆ: O mom trošku, u ime PLBiH, Muslimović je obilazio bošnjačke oficire u JNA (III)
07.02.2018

Početkom februara 1992. zamolio me je da mu osiguram automobil jer je želio otputovati u Mostar da bi na licu mjesta vidio prilike u Mostaru. Po povratku nije otkrivao detalje o posjeti Hercegovini, ponavljao je sto puta ispričane frazetine o ....

februarske demonstracije 2014 2
Vlast ignorancijom ubila bunt
07.02.2018

Godišnjica najvećih protesta u BiH od nezavisnosti države - kada će ljudi u BiH shvatiti da su gladni stomaci i bolesna djeca samo gladni stomaci i bolesna djeca i da među njima nema razlike ukoliko su Srbi, Bošnjaci ili Hrvati ili ostali.

SBF