Lutrija BiH
zoran

Zoran T. Živković, umjetnik i predavač: Šveđani se rađaju, žive i ponašaju u saburu

18.02.2017
Sarajlija Zoran T. Živković, umjetnik i predavač, svojevremeno je radio  plakate za Dom mladih, Skenderiju... Danas je profesor na Likovnoj akademiji u Švedskoj. Njegova predavanja iznimno su popularna


1 Radili ste svojevremeno plakate za Dom mladih, Skenderiju... Čega se sjećate iz tog perioda?
- Mislim da ono „čega se sjećam“ nije baš najbolje formulisano. Ja se ne sjećam, ja od toga postojim. To je vrijeme naših „početaka“, predivnih ljudi, ideala, stalnog učenja, stresa i pozitivne „frke“. Nije bilo čudno da za jedan dan treba napraviti po par idejnih rješenja za plakate, omote, pa onda trkom na sprat i „navlači sita“ za štampu. Zdena, Savo, Fiko i svi smo bili kao jedno - kući se išlo kada se stizalo, od kuće si dolazio odmah. Đuro je „upravljao“ Domom mladih i sve nas „umjetnike i šandroprce“ je držao pod „produktivnom kontrolom“. Brano Likić je bio tu sa njegovom muzičkom produkcijom i studiom, Čičak sa Kaktusom... Uz moje uspomene, Enjo i Ars Aevi su najvažnija stvar i način da postojimo na mapi kao Grad. Dom mladih i Grad je rađao i stvarao kulturu.

2 Kako ste završili u Švedskoj?
- To je razumna i pozitivna odluka moje supruge. Koliko god da sam se protivio i opirao, ona je odluku sprovela, a ja sam joj zahvalan, svih ovih godina.

3 Profesor ste na Likovnoj akademiji u Švedskoj. Vaša predavanja su  popularna, rektor vas je pozivao na razgovor da mu objasnite kako i zašto?
- Ja sam predavač, a kao „profesor“ sam nastupao u kratkom vremenskom periodu. Uposlen sam u državnoj školskoj instituciji i prenosim „znanje“ učenicima od 16 do 55 godina. Na Visokoj školi za umjetnost sam radio, a Likovna akademija ne postoji u onom nama prepoznatljivom obliku. Osim toga, to „profesor“ je „titula“ nečega što ja ne priznajem. Hijerarhije i titule su samo zadovoljavanje ličnih frustracija. Ispisane „titule“ na bedževima koje nosite na poslu su isto kao i one pločice na vratima sa dr, mr. itd. Odbijanje isticanja toga i nekih drugih propisa koji postoje samo da bi ih mogao „nagaziti“, sigurno su razlozi za „susrete“ sa šefovima u rektoratu. Ja ne priznajem „autoritet“ koji je produkt nečijih i nekih institucija. Po meni, „predavači znanja“ moraju znati kako se i koji je najbolji način da se prenese gradivo i uče mlade kolege. To su vještine koje su u školstvu najbitnije i najvažnije, a ne titule i neke kvazireforme školstva. Smisao škole i „znanja“ naučenog iz knjiga probaju se i oprobaju. Ako su ta znanja održiva u ovom vremenu, hvala lijepo, ali nauka donosi nova otkrića i saznanja. Znanje nije vječno, to je otvoreni proces za preispitivanje i novo učenje. Osim toga, koristim jedan način rada koji se u svijetu škole naziva „interkulturalna pedagogija“. Kada planiram predavanja, radim na prilagođavanju gradiva prema grupi i prije svega individualno prema slušaocu, odnosno učeniku. Nisam zaštitnik pravila i definicija, ako nemaju stvarnu svrhu. Vjerovatno je to razlog neke moje „popularnosti“ u svijetu škole.

4 Kažu da je Vaš prvi čas studentima neobičan. Nakon predstavljanja, završavate sa konstatacijom da je to ono što je istina, nakon čega ih upozoravate da kada počnete predavanja o istoriji umjetnosti sve će biti zapravo laž. Možete li našim čitateljima pojasniti o čemu se radi?
- U vrijeme kada smo mi išli u škole, uvijek su se profesori ponašali vladalački, despotski. U učionicama bi skidali ručne satove, stavljali ih na katedru i zaboravljali da su mladi, perspektivni ljudi ispred njih. Govorili bi duga predavanja koje skoro niko nije pamtio, a sve što je bilo potrebno za dobijanje ocjene učili smo „napamet“ iz debelih knjiga. Pitanja i razmišljanja nismo iznosili jer na svako zašto postojalo je apsolutno zato jer sve što je „istina i znanje“ to je rečeno u knjizi. U većini primjera je to još uvijek tako. Ta moja sjećanja, nipošto traume, mislim da su bila presudna u mom radu. Jednostavno, poslije mog predstavljanja, navedem da je to jedino istinito, sve dok se ne dokaže suprotno, ja objasnim šta se očekuje od nas. Kao osnovu objasnim da naše zajedničko trošenje vremena mora imati smisao. Prenosim „pisano znanje“ zato što moram, ali za svako poglavlje tražim da se ispita, proba. Katedra me ne drži na mjestu, često je koristim kao podlogu za penjanje, skakanje, a jednom prilikom mi je bilo rečeno, od strane mladih kolega, da nisu sigurni jesu li bili na predavanju ili na predstavi neke „sto up“ komedije. 

5 Vaše slike se mogu kupiti samo u najpoznatijim aukcijskim kućama. Kako je došlo do te saradnje?
- Ni meni to nije baš sve najjasnije. Sve je počelo krajem osamdesetih, početkom devedesetih sa mojim „pojavljivanjem'“ na nekoj međunarodnoj likovnoj sceni. Nisam to osmišljavao i planirao, pa zbog toga ne znam kako se sve to desilo.

6 Vaši ciklusi konotiraju sa motivima iz BiH - Hagadom, stećcima. Zašto?
- Čujte, siguran sam da bi to bila prava „bedastoća“ da u mojim radovima kukuriče horoz ili se bikovi bodu u španskoj koridi. Ono sa čime sam se rodio i rastao, ono sa čime živim i dišem, jesu ti elementi. U mojim razmišljanjima Picasso je Španac, ispunjen koridama, lupkanjem flamengo potpetica po kafanskim stolovima Granade! Ko bi drugi mogao uraditi od dijelova bicikla bivolju glavu sa svim rogovima!? Samo onaj koji to nosi u sebi. Tako i ja nosim sve ono što jesam i nikada nisam, a još manje ću biti nešto drugo.

7 Šta nam možete reći o „Kocki“, koja je zapravo Vaš autoportret?
- Prva Kocka (Kub) je nastala prije 10-12 godina, ali je doživljavala transformacije. Onakva kakva je sada nastala je prije pet godina i to pod nazivom „Mainstream No 6“ i smisao je da bude kritika kulture potrošača i proizvođača kulture, tražeći da se distancira od tog trenutka. Istovremeno, to je crta koja vezuje i povezuje prošlo vrijeme iz kojeg učimo kao horizontalna crta koja će nas spajati sa sutra, jer će se sutra učiti iz našeg danas. Kao centralno mjesto fizičkog postojanja, to je bio prostor centralnog trga u Knososu. Prvo smo uspjeli „prošvercovati“ Kub jer nisam mogao dobiti dozvolu za postavljanje istog, a onda su, prećutno, potvrdili i ostavili ga da postoji mjesec dana. Bilo je interesantno promatrati posjetioce koji bi stali ispred Kuba koji se utopio u sve te historijske spomenike, zastanu u koraku, upilje se u portret koji je izveden u fresco tehnici, a poslije obilaska ljudi bi došli do jedne kamene klupe na kojoj sam sjedio. Reakcija, nevjerica i iznenađenje je trenutak kojim se moglo opisati kada te „uživo“ zagledaju i provjeravaju. Naravno da su slijedila i pitanja, ali je bilo još veće iznenađenje kada bi, umjesto odgovora, pročitali natpis koji je visio oko mog vrata. Tu je pisalo da svaka sličnost sa „subjektom“ je namjerna i služi isključivo u pedagoške svrhe. 

8 Kako prolazite kod likovnih kritičara?
- Dok sam se interesovao, zvučalo je prilično dobro. A onda, kako sam sve više bio protiv institucijalizacije umjetnosti, to me više nije interesovalo i ne obraćam pažnju. Moji kritičari su ljudi koji imaju želju da se druže sa mojim radom, da ga posjeduju. To su najbolji i jedini, najiskreniji kritičari.

9 Možete li izdvojiti neku kritiku koja je ponajbolje opisala Vaš rad?
- Jedina kritika koje se sjećam jeste ona A. Mildnera, likovnog kritičara i historičara umjetnosti. On je, u „opisu“ mene i mog rada, napisao da se ja ne mogu svrstati nigdje. „Nije predstavnik niti jednog stila, pravca i izraza. On je jednostavno Zoran“.

10 Napravili ste i monumental spomenik Posejdona!? 
- To je rad „Mainstream No 9“ koji je u ciklusu kritike kulture potrošača i proizvođača kulture. „Digresija“ je na rad S. Johnsona, koji stvara skulpture koje su odljevci živih ljud. Spominjete rad koji je umjetnička „izmišljotina“, a urađena je kao mobilni eksponat. Jednostavno se cijeli rad rastavi, podigne osnovno platno - podloga i ideš dalje. Moj Posejdon u ovom obliku se pojavio prije par godina u Syracusi, a danas se više ne zna gdje je. Ali se zna da se „misteriozno“ pojavljuje na različitim kontinentima i pod raznim imenima: „Non mi toccare - Waking up Poseidon“, „Temple of Apollo Syracuse“, „Neptun of Syracuse“...

11 Da li vas pozivaju na međunarodne forume i debate? 
- Rijetko i samo onda kada se tiče nekog segmenta umjetnosti, pedagogije ili pitanja koja se tiču mladih. Zadnji put sam bio na tim „Sarajevskim razgovorima“ i nadao se konstruktivnom nastupu. Jedino je Damir Marijanović bio u onom svjetlu kojem sam se nadao, a moje mišljenje za ostale se vidjelo putem direktnog skajp prenosa: zijevao sam, mahao, „bekeljio“ se... U svakom slučaju, sumnjam da ću opet učestvovati na našim panel-razgovorima.

12 Vi ste i autor zanimljivog izuma „Raznosi 500 GT“. Šta je u pitanju?
- To je umjetnički rad „Mainstream No 14“ pod nazivom „Mašina za pranje poremećenog ponašanja i razmišljanja Raznosi 500 GT“. Umjetničko-likovni- instalacija-perfomans, rad koji će uskoro biti predstavljen u Sarajevu, potom dalje. Taj rad koji bi trebao ukazati na „relacije, pravilnosti i nepravilnosti“ na koje ja kao umjetnik reagujem. Raznosi 500 GT je umjetnički rad koji u imaginarnoj zamisli ima za cilj da trajno pere i otklanja društvene i ljudske devijacije u ponašanju. „Mašina“ je napravljena u stvarnoj veličini, sa katalogom i manualom za upotrebu. Postoje i pakovanja od jednog kg deterdženata sa raznim funkcijama. 

13 Šta je „sudžukizam“?
- Sudžukizam je ideja, pravac i ostvarenje Mladena Jeličića Troke i mene. To je bila ideja, potreba koja se pretvara u „pravac“, a čije se značenje konstituira u procesu komunikacije između umjetnika, umjetničkog djela i publike. Mi smo ga pokrenuli iz našeg mišljenja da potrebe društva ka umjetnosti mogu da djeluju i očitavaju se u ispunjavanju prirode same umjetnosti i djela, koju određuju ideje kulturološkog postojanja i slobode društva, imaginacije, individualnosti, eksperimenta, pobune, ljepote, istine i pravde. Sudžukizam je društvo i umjetnost. Ne priznajemo granice između umjetnosti – umjetnika, na jednoj, i javnosti – publike, na drugoj strani. Mislim da smo na dobrom putu, jer koliko znamo, sada u Istri postoji i špagetizam. Imenovanje pravaca imena lokalnih kulinarskih specijaliteta ponovno dobija mjesto u umjetnosti. Ciljamo i na geografsko- nacionalnu pripadnost umjetnosti, kao pravca i izraza sa svim kulturološkim, folklornim i prepoznatljivim znacima tog prostora. Nacionalne likovne škole i izraz nestaju i kao da svi moramo biti „zapadna kultura i umjetnost“. To je u kratko sudžukizam. 

14 Mladen Jeličić Troko je jedan od vaših najboljih prijatelja u Sarajevu. Od kada datira to vaše prijateljstvo?
- Još iz prošlog vijeka.

15 Koje je Vaše omiljeno jelo koje Troka sprema?
- Sve! Prste poližeš, a onda se i zalije. Ovdje moram reći nešto bitno, a Troka se može i naljutiti, ali tako je: Deni, Trokina supruga, ona priprema i kuha bolje, a slastice i kolače sprema kao za bogove.

16 Trenutno boravite na Cape Verdeu. Gdje se to uopšte nalazi i otkud tamo?
- Verde je mirna „luka“ u kojoj se skrasimo moja supruga i ja. To je grupa otoka na zapadnoj strani Afrike, nalazi se u okeanu, na putu ka Južnoj Americi. Cape Verde je mlada samostalna država, kasno su se oslobodili portugalskog kolonijalnog jarma. S obzirom da su potomci prvih žrtava robovlasničkog maloumlja iznenađujuće je sa kojom dobrotom, otvorenošću i gostoprimstvom dišu ovi ljudi. Izmiješane su sve afričke religije, kulture, nacije i plemena. Čak ni siromaštvo ne može ukloniti osmijeh sa lica i iz njihovih očiju. Boa Vista je „naše mjesto“ gdje svi skupa ispijaju kafe, sluša se radio i gleda tv, sve zajedno. Vrata se ne zaključavaju i prozori ne zatvaraju.

17 Zanimljiva je i priča o ateljeu - kući u kojoj radite i boravite dok ste u Švedskoj. To je neka vrsta nacionalnog spomenika koji je istovremeno otvoren i za turiste, osim najprivatnijih prostorija?
- Radi se o građevinama, tipične švedske kućice iz 1800. To su bile nadničarske kuće za vrijeme feudalizma, a sačuvano ih je osam, koje su početkom 90-ih restaurirane i predate na upotrebu umjetnicima koji rade na očuvanju i širenju likovne kulture. Na neki način su smatrali da sam i ja jedan takav, te sam se i ja tu uselio s ateljeom.

18 U toj kući imate izložena neka svoja djela, a postoji zanimljiva anegdota kada ste odbili ponudu direktora ili vlasnika IKEA-e koji je htio kupiti sve što je bilo izloženo?
- Dva puta godišnje imamo „otvorene ateljee“ i tada svi posjetiocu mogu da prisustvuju našim procesima stvaranja. Meni se dešavalo da tokom vikenda kroz atelje prođe i oko osamstotina ljudi. To u vezi sa Ingvarom i nije bilo baš tako. Manje-više, „krivicu“ priče o tom događaju i pronošenja iste ja pripisujem Gunaru Walinu, za kojeg slobodno mogu reći da mi je najbolji prijatelj u Švedskoj. Sjedili smo u privatnom dijelu ateljea, degustirali viski. Ulazna vrata su se otvorila i ušli su jedan stariji i jedan mlađi par. Odmah je tražio da otkupi sve što visi na zidovima. Ja sam emotivno i burno reagovao, a za tok perioda od njihovog ulaska pa sve do tog naglog i za njih neočekivanog izlaska, tj. za prepričavanje istog, za to se pobrinuo Gunar. 

19 Da li tamo stvarno imate internet samo povremeno i kako održavate kontakt sa studentima pošto se očekuje da im budete stalno dostupni?
- Ko me treba,  ne mora se pozivati na internet. Na telefon se ne javljam ili vrlo rijetko. Bliski ljudi pozovu moju suprugu, pošto je ona siguran link. Ili se potrude da mene nazovu nekoliko puta, sačekaju da mi naiđe satelit pa da se možda i priključim. 

20 Koliko je teško ostvariti istinsko prijateljstvo sa Šveđanima?
- Vrlo lako. Ta fama o hladnim Šveđanima nije ispravna. Šveđani su jednako otvoreni i izuzetno topli ljudi, isto kao i mi, ali ne vole „galamu“, dreku i da im !baneš“ kad se tebi prohtije. Za sve postoji dogovor i, što je najbitnije, uvijek i za sve postoji rješenje i mogućnost.

21 Koja je osnovna razlika u mentalitetu između Skandinavaca i nas Balkanaca?
- Najveća razlika je u smislu pojma „sabur“. Mi se sjetimo sabura u pojedinim situacijama, a Šveđani se rađaju, žive i ponašaju u saburu.

22 Ko i kako uopšte može doći do nekog Vašeg rada?
- Postoje uobičajeni načini, ali najsigurnije je kada se pravi neka umjetnička priredba. Naime, pored uobičajenog otvaranja, pravi se i zatvaranje pod nazivom „Razlaganje“. Ovom konceptu je kumovao Saša Mašić i ima potpuna „autorska prava“. U svakom slučaju, najsigurnije je kada se dešava Razlaganje jer sve izložene radove dijelim posjetiocima koji su sa nama, prije nego krenemo dalje u svijet.

23 Koliko često dolazite u Sarajevo?
- Vrlo često dolazim kući, ali koliko god to bilo, to je nedovoljno.

24 Šta Vam najviše nedostaje iz Sarajeva kada ste u Švedskoj?
- Miris kafe iz pržiona, Avlija, Inat kuća i zvukovi iz daljine.

25 Jan Beran mlađi je još jedan iz malog kruga Vaših najboljih prijatelja. Povezano je sa jednom vašom izložbom u San Dijegu?
- Znate, ne desi se to tako često da imate brata. Vjerujem da to objašnjava puno. Izložba je bila u galeriji Janove supruge Biljane, nažalost preminule. Radilo se o predstavljanju moje likovne priče o našoj Hagadi u SAD. Ciklus je obradio put Hagade, odnosno ljudi - prije svega žena, od početaka u Španiji pa do dolaska u Sarajevo. Moja povezanost sa Janom je izvan ovozemaljskih relacija i postojanja i čini mi se da mi nikada nećemo odrasti. Jedan od najljepših trenutaka je kada smo pod suncem Kalifornije, sakriveni u sjeni garaže, ispijali neku talijansku lozu, mezili maslinovo ulje i sol, a stvorili „While my Guitar Gently“, djelo koje je popularno na aukcijama. Sa nama dvojicom se sve zdešava kad se zdesi.

26 U koja doba dana ste najproduktivniji?
- Kada dođe vrijeme za to. Mislim da je to u nekom vremenu od 24 sata dnevno. Ona siva masa, koju nazivamo mozgom, nikada ne prestaje raditi.

27 Kada neko na početku razgovora odmah pita za cijenu vaših djela da li je to obično kraj komunikacije?
- Zasigurno i definitivno.

28 Kažu da smatrate da umjetnost treba biti dostupna skoro svakom čovjeku, da svaka osoba može biti u stanju da kupi bar jedno umjetničko djelo, a ne da se svako „smeće“ stavlja na zid zbog neimaštine?
- Ne sjećam se da sam bio baš tako grub i upotrijebio izraz „smeće“. Živimo u vremenu koje i ima lošu osobinu: sve je ekonomski mjerivo! Istovremeno, imamo društvo koje umjetnost doživljava na način zbog kojeg umjetnost i postoji, a sebi ne može priuštiti taj luksuz!? U tom smislu sam ja govorio o „smeću“. Reprodukcije, loše kopije, poklopac sa bombonjere biva dostupno društvu, dok oni „jaki i moćni“ uzimaju vrijedna umjetnička djela, ne znaju ni šta posjeduju, ali ih kriju od očiju javnosti i društva.

29 Pojedina umjetnička djela dostižu milionske iznose na aukcijama. Koliko je to realno, dobro za samu umjetnost?
- To je izvan razumnog objašnjenja! Štetno je i tragično za čovječanstvo i umjetnost. Umjetnost je postala nedostupna. Vidite, 90-tih je počela prva ekonomska kriza, a kulminirala desetak godina poslije. Imaginarni svijet dobiti, ostvaren putem berzi, akcija, građevinarstva i izgradnje bez potrebe, to su bila ulaganja tih ekonomskih mešetara. Ekonomski moguli su morali pronaći nove predmete ulaganja i pranja novca. Umjetnost se pokazala kao dobar produkt za ulaganje. Stvoreno je novo tržište koje im je dalo nove mogućnosti. Rezultat toga je 50-ak miliona eura za oslikano platno, a isto će kada bude mijenjalo vlasnika, zasigurno biti 70 miliona!? Ako je to umjetničko djelo doista vrijedno, zašto nije u vlasništvu muzeja, državno-nacionalnih galerija? Meni se ponekad, onako vizuelno, stvori slika stada jagnjadi u koje uđe pastir i izabere koje bi bilo najbolje za ražnja. Meni sve to izgleda kao jedna dobro režirana saradnja. 

30 Ko fabrikuje te basnoslovne iznose?
- Umjetnički rad je skup raznih aspekata koje taj rad prenosi i na kraju mu daje status „kandidata za uvažavanje“. Legitimitet daje institucija, kao što sam već govorio. Institucije umjetnosti su skupine koje su dirigovane i djeluju pod državno-političkim strukturama. U ovim umjetničkim institucijama ima izuzetaka, ali su nažalost u potpunoj manjini.

31 Kakav je Vaš odnos prema novcu?
- Užasan! Ja nemam nikakav odnos sa novcem, niti novac sa mnom. Sve što se tiče novca u nadležnosti je supruge. Ona nije samo najsigurnija banka i trezor nego je jednostavno nevjerovatno sposobna i odgovorna.

32 Kakva su Vam interesovanja izvan umjetnosti?
- Familija i prijatelji.

33 Znate da se u BiH opet govori o ratu! Kako komentarišete tu mogućnost?
- Političari i njihovi „trabanti“ pojavljuju se u obliku raznih eksperata - statističara. Društvu se predstavljaju na način da mi baš bez njih ne možemo. Da bi sve to ostvarili, potrebno im je podijeliti društvo u strukture, jedinice, odjele, nacije, religije, grupe, entitete, sekcije, kategorije, potkategorije i klase svih tipova. To se nama desilo. Razjedinjeni u „interesne grupe“, mi smo ranjivi i laka meta. Naše „genetsko prokletstvo“ nas uvijek gura u istom pravcu, a to je rješavanje svakog problema šakama i tučom. Boli me, tragično osjećam sve što se dešava i kuda idemo, ali ja nemam moralno pravo da govorim o stanju i donosim zaključke. Nisam tamo gdje bih mojim rođenjem, odrastanjem i postojanjem trebao biti.



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

kim
Posjedovanje nuklearnog oružja 'pitanje života i smrti' za Sjevernu Koreju
20.10.2017

tm
May: Britanija će ispoštovati obaveze prema EU
20.10.2017

Čelnici EU izjavili su da May nije iznijela nikakve nove ponude i da je samo ponovila svoj stav da mnogi od zahtjeva EU "nemaju zakonsko upotrište", prenosi Reuters.

tusk
Tusk: Čelnici EU dali zeleno svjetlo za drugu fazu pregovora o Brexitu
20.10.2017

Predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk izjavio je u petak da je 27 čelnika EU na sastanku u Bruxellesu pristalo da da zeleno svijetlo za interne pripreme za drugu fazu razgovora o Brexitu s Londonom.