Raiffeisen
poduzetnice

Poduzetnice iz Gazi Husrev-begove: One su vrijedne, maštovite, strpljive, hrabre, uspješne

08.12.2016
Sandra El-Rousan, Vildana Novalija, Andrea Camić, Aleksandra Saltagić i  Dženana Beširević vlasnice su ili suvlasnice vlastitih biznisa. Njihove male radnje smještene su jedna do druge u Gazi Husrev-begovoj ulici na Baščaršiji. Svojim  malim biznisima živopisnoj baščaršijskoj ponudi daju dodatni šarm i unose svježinu


(Magazin Start BiH)


Statistike pokazuju da se u većini slučajeva žene poduzetništvom počinju baviti zbog loše ekonomske situacije i nedostatka posla. Prema pojedinim procjenama, u BiH svaka šesta žena pokrene vlastiti biznis jer nema drugi način da pronađe posao. Žene sa kojima smo razgovarali za ovu našu priču uglavnom ne pripadaju ovim brojkama. Njih je prije svega na korak ka vlastitom biznisu potakla kreativnost i ljubav prema onome što rade. 

Vildana Novalija, Sandra El-Rousan, Aleksandra Saltagić, Andrea Camić i  Dženana Beširević vlasnice su ili suvlasnice svojih malih biznisa smještenih  u Gazi Husrev-begovoj ulici na sarajevskoj Baščaršiji. Danas ovih pet žena i njihovi dućani daju neku novu, svježu i modernu notu čuvenom šmeku baščaršijskih majstora starih zanata i nadaleko poznatih sarajevskih ćevapa. Komšinice su koje se dobro slažu, pomažu jedan drugoj, nadopunjuju se.

Sandy's

Sandra je vlasnica radnje Sandy's i u svojoj gastroponudi ima nešto vrlo neuobičajeno za ovu lokaciju - pravi domaće supe, salate, paste, domaći hljeb. Sve radi sasvim sama: nabavlja svježe povrće, kuha, peče i priprema vlastitim rukama i ujedno uslužuje svoje goste. Od jutra do mraka. U njenom malom prostoru svakodnevno je u ponudi neka nova supa ili, kako Sandra kaže, mala vitaminska bomba. Njen otac je iz Jordana, majka Sarajka, a ona se rodila u Sarajevu i tu bila do svoje pete godine. Onda su njenu porodicu životni putevi odveli daleko od Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Povremeno su, za vrijeme raspusta, dolazili u posjetu njenoj baki. Pred sami dolazak, odnosno povratak u Sarajevo, Sandra je živjela i radila u Abu Dabiju (Abu Dhabi - Ujedinjeni Arapski Emirati), imala je dobar posao, radila u jednoj velikoj firmi. Sve je to ostavila da bi se vratila u rodni grad.  

- Uvijek sam bila van svoje zemlje i bilo je došlo vrijeme da se vratim kući. Zato sam se vratila ovdje jer sam osjećala da više pripadam Sarajevu nego Jordanu. Ljubav prema Sarajevu me vratila - tumači nam Sandra svoju odluku. 

U svom gradu je već četiri godine, od toga je dvije godine smišljala šta da radi. 
- Uvijek sam željela da imam restoran - kaže ona, pa je to i odredilo njen daljnji put. Tako već drugu godinu ima svoju malu gastroradnju. 

Ljeti ima više posla, a ima i baštu. Najčešći gosti su joj stranci. Domaće još uvijek na čaršiji više mami miris ćevapa. 

- Sutra imam naručen arapski doručak za 15 ljudi - kaže Sandra uz malu dozu  straha kako će ih smjestiti u svoj mali prostor da svima bude ugodno. Dodaje i da je tačna ona: „Ko se jednom napije vode sa Baščaršije...“  Zna to Sandra iz vlastitog iskustva. 


Agava

Vildana Novalija suvlasnica je cvjećare „Agava“, smještene na broju 48. Cvjećaru je 2002. godine otvorila, zajedno sa mužem Safetom, nakon što su oboje ostali bez posla, a djeca dovoljno odrasla. Vildana je već imala iskustva jer je radila u cvjećari, ali je Safeta bilo teško nagovoriti na to - nije se „kao tradicionalni bosanski muškarac pronalazio u poslu sa cvijećem“.

- Međutim, kada je vidio da se može raditi, da je to fino krenulo, da se može solidno živjeti nije se bunio - šaljivo komentariše Vildana. 

Skupa su u ovom poslu i Vildana kaže da ovim tempom ne bi ni mogla raditi bez njega, da joj je Safet desna ruka. Sada se i mlađa kćerka Hana odlučila uključiti u posao. 

- Od programa radimo cvijeće za sve. Kada Goran Bregović može imati orkestar za svadbe i sahrane, možemo i mi cvjećaru za svadbe i sahrane. Pravimo nekada i vijence, ali rezano cvijeće je za sve prilike - ne odustaje Vildana od šale. 

Ipak, sada se posao u Agavi uglavnom bazira na cvjetnom programu za vjenčanja. Ne rade klasičnu organizaciju vjenčanja već program cvjetne dekoracije, pozivnice, presvlake za stolice, mašne, revere za kićenje, bidermajere, lukove od cvijeća, cvijetne aranžmane za sto za mladence. Za ostalo mogu uputiti onima koji to rade, koji su provjereni, sa kojima se svake subote nađu na nekoj svadbi, timski rade i uhodani su. 
Na naše pitanje šta bi preporučila budućim mladencima, Vildana spremno i bez razmišljanja odgovara da je prvi korak informativni razgovor. Tu se dogovora o detaljima:

- Dođu da biraju pozivnice, a nisu odabrali hotel ili mjesto gdje će obaviti vjenčanje, ne znamo gdje je, kada, koji je tip vjenčanja, koja tema, broj gostiju, budžet... Kad oni dođu ja njima sve kažem, kojim redoslijedom je najbolje da idu da bi prošli najbezbolnije, sa što manje stresa. Lijepo je da taj dan prođe bez brige, jer fotografije ostaju za čitav život. Zato treba biti lijepo cvijeće, lijep bidermajer, lijepa atmosfera na svadbi, a da bi ona bila lijepa moraju i mladenci biti dobro raspoloženi - obrazlaže Vildana.

Od ove godine uveli su i još jednu novinu - koordinatora vjenčanja, odnosno nekoga ko bi odredio i pratio protokol, a sve da mladenci imaju što manje stresa.

Kada je Vildanin stres u pitanju, kaže da nije imala nekih teških situacija. Ne želi se po svaku cijenu prihvatiti nekog posla. 
- Ja ne preuzimam narudžbu ako vidim da ne mogu ispuniti zahtjeve. Ne želim da mi neko plače - jasna je Vildana. 

Priča nam o iskustvu koje je imala sa djevojkom koja je željela rozu kalu u bidermajeru. Vildana nije mogla garantovati nijansu roze boje, pa je djevojka otišla negdje drugo. No, u subota ujutro, pred samo vjenčanje,  dolazi u „Agavu“ sva u suzama.

- Frizura joj je sređena i spremna, ona je u farmerkama i nosi bidermajer - tu neku rozu kalu. Neko joj je to prefarbao autolakom i jako je ružno izgledalo. Sada ja to trebam da prepravljam. Prepravljanje naplatim, ali uslugu aranžiranja ne naplaćujem, samo cvijeće - priča Vildana. 

Cvijeće inače dolazi iz Holandije, a prošle i ove godine hit su bile hortenzije i manje božur. Vildanina specijalnost su bidermajeri. Do sada ih je napravila na hiljade, ali kaže da se svaki put oduševi kada napravi neki novi - ide okolo i pokazuje ga, hvali se svojim djelom i odmara se gledajući ga. Cijena aranžmana  ovisi o cvijeću, ali s obzirom na naš standard margarite se najčešće koriste - jeftinije su, a izdašne. No, Vildana ističe da je najvažnije da je aranžman lijepo i uredno napravljen, da je u kompletu sa temom vjenčanja i da se uklapa - onda nema greške.

- Sezona vjenčanja je proljeće, ljeto, jesen, a za ramazan je mrka kapa. Nekada se nije vjenčavalo između Bajrama, a sada nema nikakve veze - ističe naša sagovornica. 
Također, dosta radi i za dijasporu, no kaže da je vrijeđa to što je zapazila da „oni dolaze sa stavom da su oni neko koga mi jedva čekamo da opeljušimo“.
- Da bih ja vama radila, vi morate meni vjerovati - poručuje i njima, a i nama  Vildana. 
I, za kraj, Vildana otkriva svoju tajnu: da može priuštiti, u svojoj cvjećari bi imala samo i isključivo sve vrste ruža.

-  Možeš u cvjećari imati cvijeća koliko hoćeš, ali ako je nestalo crvene ruže kao da nemaš ništa. Svi primijete da nema crvene ruže - upućuje Vildana na popularnost i značaj ove kraljice cvijeća. 

RuKom


Aleksandra Saltagić i Andrea Camić su za pet godina „RuKom“ isklesale i izvukle najbolje od sebe. Dio tima je i Marina Čavić, grafički dizajner. RuKom je inače naziv njihovog obrta koji u potpunosti govori kako je tu, sve što je stvoreno, njihovih ruku djelo. Spojile su grafički dizajn i ručni rad, odnosno dizajn. 

Sada je došlo vrijeme kada ubiru svoje plodove. To ne znači da mogu stati,  odmoriti. Naprotiv, stalno mijenjaju i dopunjuju ponudu, ali zadržavaju ono sa čime su počele. Njihov primarni proizvod su bili deko-stikeri (tetovaža) za zid, a vremenom su se nadograđivale pa danas imaju tapete, lustere raznih dimenzija, nakit, modne dodatke, tašne, novčanike, futrole za telefon... Kažu da ispunjavaju i želje, pa čak i one koje su zvučale nemoguće za ostvariti.


- Nismo naučile da kažemo NE, što nam je jako teško - nekako uglas zaključuju ove poslovne partnerice. 
Jedna od njihovih ideja vodilja jeste da stvaraju mjesto gdje individualno pobjeđuje masu. Zato im najviše znači što je njihov proizvod prepoznatljiv. 

- Mi i materijale same proizvodimo. Trudimo se da maksimalno bude „made in BiH“. Novčanike sa panoramom Sarajeva štampamo, odnosno štampamo platno za naše novčanike, futrole za mobitele... Jedan dio naših rukotvorina je i to štampanje - kaže Andrea. 

No, iz vlastitog iskustva zaključuju da se kod nas najmanje cijeni ručni rad pa im ponekad bude krivo koliko truda stoji iza onoga što stvaraju, a da ne dobiju pravu cijenu za to. 

- Neko sa punom kesom izađe, a cijena bude mala. Naljutim se nekad na nas što možda i potcjenjujemo svoj rad, ali ne može drugačije - kaže Andrea.
Mnogo je načina i da država pomogne ovim i ovakvim  malim obrtima. Naše sagovornice ističu da bi bilo dobro da postoji jedno mjesto na kojem bi se mogle dobiti sve informacije vezane za registraciju, obaveze, deklaraciju, postavljanje reklama i slična pitanja važna za poslovanje. Ovako se ogromna snaga i vrijeme troši na to, a ovo su poslovi koji zavise od malog broja ljudi. Takođe smatraju da ne treba ni inspekcija koja će doći i plašiti, već da ona treba da ispituje porijeklo - da li se nešto stvarno ovdje proizvodi ili ne, da savjetuje...

- Poenta je da možemo raditi, da se razvija taj mali biznis. Krivo mi je što je ovoliko radnji zatvoreno, prazno i sablasno izgleda i nama i nekome ko dođe sa strane - kaže Andrea. Dok se izbore da plate kiriju i pokriju troškove, mjesec prođe i onda opet ispočetka. Vrlo malo im vremena ostane za nešto drugo i za razvijanje ideja. No, one ga maksimalno iskoriste. 

Trenutno rade na tome da obogate ponudu - nabavile su dobre mašine i kažu da će se potruditi da i ovo poljeće i ljeto dočekaju sa novim proizvodima. 
- Sretna sam dokle god budem rukama radila - kaže Aleksandra. 
Za Osmi mart ne pripremaju nikakvu posebnu ponudu. Kod njih se priprema za dane prije i poslije.


Maksuz 

Kada želiš vlastiti posao onda budi spreman na to da nemaš radno vrijeme, kaže za Start Dženana Beširević, vlasnica prodavnice neobičnog naziva Maksuz. Ona je, zajedno sa mužem Velidom i kćerkom Ajšom, pokrenula biznis za rukotvorine maksuz namijenjene za poklone djeci, članovima porodice i prijateljima. Njihova mala radnja puna je vozića, aviona, oblačića, brojeva, drveća, ptičica... Sve to su ustvari zidni satovi koje ova složna porodica zajedno osmišljava i pretvara u gotov proizvod. Tu su i razni suveniri, ukrasni predmeti, kalendari, lusteri... 

Dženana je još prije četiri godine krenula s obrtom u kućnoj radinosti. Sa kćerkom Ajšom prvo je radila čestitke i suvenire - sklopile su ugovor sa knjižarama i sve je dobro išlo. Prošle godine je firma u kojoj je Velid radio trebala da se zatvori i njih dvije su ga nagovorile da sve dodatno uozbilje. A već odavno sve troje vole da prave i poklanjaju prijateljima razne rukotvorine stvorene vlastitim idejama i umijećem.

- Mi, naprimjer, napravimo sat i poklonimo prijateljima, a onda oni zovu i pitaju može li isti takav maksuz za prijatelja od prijatelja. I tako smo na nagovor prijatelja i porodice odlučili da otvorimo radnju i da počenemo to raditi - priča Dženana.

Kaže da su se muž i ona baš našli, razumiju čitav proces, on je radio u grafičkoj industriji, a ona kao ekonomista. Imala je dobar posao, ali je sve ostavila zbog ovoga. Kćerka je druga godina grafičkog dizajna na Akademiji likovne umjetnosti u Sarajevu i ona im je najveći kritičar. Kada ima vremana, ona onda ručno oslikava satove. Koriste se eko-boje i eko-materijali. Beširevići imaju radionicu u kući.

- Puno se šmirgla farba, brusi, puno je prljavog posla - u kući haos. Ajša nešto crta, mi ovamo radimo svoje. Imamo i mačku pa ona trči po kutijama, neće ništa ogrebati, samo voli ambalaže i da se uvali u njih. Sreća je da je i Ajša u ovome inače bi bila zanemarena - opisuje nam Dženana. 

U izradi najviše koriste drvene furnire i problem je što moraju kupovati cijela pakovanja, a ne onoliko kvadrata koliko im i treba. A onda je problem i njihovo čuvanje. 
- Nešto je kod mojih nešto kod njegovih roditelja - pojašnjava Dženana. Kaže i  da svi imaju  ideje, nadopunjuju se, svako od njih nađe poneko rješenje. 

Za mašinima radi muž koji je inače produkt dizajner, on je taj koji tehnički dobro osmisli kako će se sve skupa to uklopiti i sklopiti. Obično mu njih dvije kažu: „Ti smisli kako se može napraviti ono što smo mi zamislile!“ A cilj im je da je dobro urađeno, da traje, da je uredno i da je lijepo. 

- Obogatiti se ovim nećemo, to mogu velike firme sa velikim tiražima, mi nemamo tih želja, osim ovoga da normalno živimo i da smo zadovoljni. Najčešći su nam pozitivni komentari i to nam je najveće zadovoljstvo. Kada nekoga obraduješ onda ti nije žao što si naveče radio do nekih doba - zaključuje Dženana. 

Ističe da ljudi nisu ni prezahtjevni i da u većini slučajeva prepuste njima kako će dekorisati. Oni daju prijedloge, vide koja su interesovanja, boja, naprave skicu i sve prilagode tome. Za izradu sata treba im najmanje dva do tri dana. Jedan dan se uvijek  rezerviše da se provjeri da li postavljeni satni mehanizam radi. 

- Mušterije nam se vraćaju, trudimo se da bude kvalitetno, na vrijeme, mislimo se duže baviti sa tim. Motiviše nas i kćerka i radi nje se žrtvujemo. Nadam se da ćemo mi biti uspješni kad ona završi fakultet, pa da će preuzeti posao, krenuti u svom smjeru - kaže Dženana. 

Rade i za restorane, prave  privjeske, slanike, nosače za salvete sa njihovim logom. Prave i kutije i ambalažu za svoje proizvode, to im je i trošak i vrijeme jer 
teško je doći do materijala, odgovarajućeg stiropora, kartona.

Dženana se žali da ih dosta i kopiraju, ali da pritom koriste druge materijale:
- Ako ti služim kao ideja, promijeni nešto, jer će ljudi vidjeti to i misliti da je moje, da smo mi to tako loše napravili. 

Različiti su ukusi i Dženana ne može neki proizvod izdvojiti kao najprodavaniji.
- Sve se prodaje. Stranci vole ptičice, nešto veselije, oni vole drvo i kod njih je to jako skupo. Kod njih džemper ručno izrađen košta 500 eura, a kod nas se ručni rad ne cijeni - zaključuje Dženana. 

























NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

148
Klubovi za traženje posla počeli s obukama nezaposlenih osoba
08.12.2017

Zahvaljujući obuci u klubovima za traženje posla Kantona Sarajevo (KS) posao su u protekla tri mjeseca dobile 23 nezaposlene mlade osobe.

jap
EU i Japan uspostavljaju slobodnu trgovinu
08.12.2017

Dvije strane su još u junu dogovorile okvir, a sada su usaglasile puni tekst sporazuma za ekonomije koje zajednički čine gotovo 30 posto ukupnog globalnog prometa.

sem
Poljoprivredi u FBiH 125 miliona bespovratnih sredstava, EU fondovi na čekanju
08.12.2017