meša

Priča o jednom romanu, dječaku Emiru i profesorici Ames

08.12.2016
Kada je Emir Kamenica kao 13-godišnji izbjeglica u Makarskoj (Hrvatska) posudio knjigu iz biblioteke nije ni slutio da će mu upravo ona, na drugom kraju svijeta, u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je preselio, promijeniti život. Znamo da život piše romane, no nekada i roman „napiše“ život. Ovo je upravo takva priča 


(magazin Start BiH)



Godine 1970. književni velikan Meša Selimović objavio je remek-djelo Tvrđavu. Osam godine kasnije u Sarajevu se rodio Emir Kamenica. Igrom sudbine i spletom nevjerovatnih okolnosti, mnogo godina kasnije, na drugom kraju svijeta Tvrđava će trasirati Emirov životni put i sudbinu. Iako za Emira u njegovoj domovini danas mnogi ne znaju, u narednim godinama vrlo je izvjesno da će ga Bosna i Hercegovina slaviti kao dobitnika Nobelove nagrade. I ne, to neće biti nagrada za književnost. 


Ukradena Tvrđava

Prve stranice njegove priče počele su sa prvim ratnim danima 1992. godine, kada kao 13-godišnjak nesvjestan dramatičnih dešavanja koja se počinju događati oko njega, sa mamom Pašom i sestrom Amelom, u konvoju napušta Sarajevo i odlazi u Hrvatsku, prvo u Zaostrog, a potom seli u Makarsku, dok mu otac ostaje u glavnom gradu, gdje je nešto kasnije nažalost i stradao. 

I dalje ne razumijevajući haos i stradanje, osim apartmana koji su zahvaljujući prijateljima dobili na čuvanje i korištenje, malo šta pozitivno se dešavalo u Emirovom životu. Odrastanje i pubertet, ionako težak sam po sebi i u normalnim okolnostima, nacionalističke provokacije i prijetnje vršnjaka dodatno sve otežavaju. Umjesto sa prijateljima, Emir se počinje družiti sa knjigama, a umjesto na igralištima dane i mjesece provodi u lokalnoj biblioteci. Čita dosta o fizici, Frojdu i drugo teško štivo koje baš i nije prilagođeno njegovom uzrastu. Jednom prilikom sa police, više slučajno nego namjerno, podiže Tvrđavu, koja na njega ostavlja snažan utisak. 

Samo nekoliko dana kasnije, mama konačno kući dolazi sa dobrim vijestima – među hiljade aplikanata, imali su sreće da baš oni budu odabrani za odlazak u Ameriku. Emir je svoj mali kofer brzo spakovao. Sve što je imao je nekoliko kratkih majica, par farmerki i Tvrđava, koju je odlučio da ne vrati u biblioteku. To je zapravo bila mala kompenzacija za svu duševnu bol koju mu je nanijela okolina.

Nakon što su, zahvaljujući Ujedinjenim nacijama, sletjeli u Atlantu (SAD), u društvu brojnih nepoznatih ljudi sličnih sudbina, prvobitno oduševljenje i nada u novi početak ubrzo se pretvara u očaj nakon smještaja u prigradski, neuslovan apartman koji su dijelili sa brojnim bubašvabama. Kako će se uskoro ispostaviti, to je bio manji problem, jer je su se nacionalističke prijetnje i provokacije od kojih je Emir pobjegao, u Americi zamijenile rasnim. Naime, susjedstvo je bilo predominantno tamnoputo, a kao jedan od rijetkih bijelaca ubrzo je postao predmet progona. Slična etnička struktura je bila i u školi koju je pohađao, a na sve ono najstrašnije od čega je pobjegao uskoro ga je podsjetilo ubistvo učenika vatrenim oružjem neposredno ispred učionice. U prvim mjesecima stiče jednog jedinog prijatelja, Emila, također izbjeglicu iz BiH. 

„Ti moraš napustiti ovu školu“

Među gomilom nasilnih učenika i nemoćnih profesora, Emirova agonija je i dalje trajala sve dok jednog dana u učionicu nije zakoračila mlada profesorica Ames. To je zapravo sve što je o njoj znao, ali ništa više mu nije ni trebalo. Puna entuzijazma i želje da privuče pažnju učenika, jednog dana je profesorica Ames đacima podijelila različite fotografije. Simbolično i slučajno, Emir je dobio fotografiju dječaka, sa pogledom punim straha koji gleda preko ramena, a zadatak je bio da napiše esej o toj fotografiji.
- Sedmicama prije toga, počeo sam prevoditi Tvrđavu na engleski jer sam na taj način vježbao jezik. Upravo noć prije sam preveo jedno poglavlje knjige pa sam dio tog teksta uklopio u esej o toj fotografiji - prisjeća se Kamenica za magazin Start BiH.
Ono što se desilo naredni dan, zauvijek će promjeniti njegov život.

- Profesorica Ames mi je prišla i šapnula na uho: „Ti moraš napustiti ovu školu!“ - govori nam Emir, pa prepričava i dijalog koji je potom uslijedio.

- Rekao sam joj da privatne škole koštaju i da ja to ne mogu da platim, a ona mi je rekla da sutradan ide u centar grada na razgovor za posao u jednoj dobroj privatnoj školi i da će mene povesti sa sobom i raspitati se za stipendiju. Na mom intervjuu u školi moj glavni argument je bio: “Ja sam izbjeglica iz Bosne. Moja sadašnja škola je užasna. Molim vas mogu li ići u ovu školu?“ U međuvremenu gđa Ames je pokazala moj esej i rekla da je upravo zbog ovakvih učenika i talenata odlučila da bude profesor. Njeno angažovanje je evidentno dalo rezultate tako da sam primljen da počnem u toj školi sljedeće godine - prisjeća se Emir.

Poslije srednje škole, sa stipendijom je krenuo na Harvard, gdje je završio i fakultet i doktorat iz ekonomije. Nakon diplome, Emir je dobio posao na University of Chicago, gdje je zvijezda u usponu u ekonomskim naukama. Emir više nikada nije vidio ni Emila, za kojeg je čuo da se vratio u BiH, ni gđu Ames koja nije dobila posao za koji je aplicirala kada je povela Emira. Ali, kao i u svakom napetom romanu, priča se ovdje nije završila.

Misteriozna gđa Ames

Prije dvije godine, za Emirovu priču čuli su producenti jednog od najpopularnijih američkih podcasta i podijelili su je sa milionima slušalaca. Ipak, jedan segment priče je nedostajao. Pogađate - gđa Ames.

Problem, međutim, nastaje zbog činjenice da se Emir nije sjećao nijednog detalja vezanog za profesoricu koja mu je toliko pomogla. Nije čak bio ni siguran o tome kako se piše njeno prezime. Datoteke bivše škole nisu imale nikakvih podataka o njoj, imenici također nisu bili od koristi kao ni internet. Stoga su producenti unajmili privatne detektive koji su krenuli u potragu za misterioznom gđom Ames. Nakon višemjesečne potrage, pronašla ju je detektivka Gabriella Galindo. Gđa Ames više nije bila ni profesorica engleskog niti je živjela u Atlanti. Prema Galindinim tvrdnjama, čim se predstavila i počela pričati o razlozima zbog koje je traži, gđa Ames ju je prekinula i izgovorila Emirovo ime. Čak i poslije 10 godina znala je da to ne može biti niko drugi. Rekla je da je jedini način na koji je pokušala nešto saznati o njemu to što redovno prati dobitnike Nobelove nagrade jer je ubijeđena da ću je Emir kad-tad dobiti. Uskoro je organizovan susret na Emirovom fakultetu u Chicagu.

- Bio je to nezaboravan momenat. Saznao sam da je zbog toga što je meni pomogla dobila otkaz u školi iz koje me je spasila. Ova priča je meni savršen primjer činjenice da su za mnoge uspjehe bili neophodni i sreća i dobra djela drugih ljudi - kaže Emir.
U predosjećaj gđe Ames uopšte ne treba sumnjati. Emir je na Univerzitetu okružen brojnim kolegama nobelovcima, ali ne iz književnosti već iz ekonomije.
Čuvenu Tvrđavu Emir nikada nije preveo do kraja na engleski jezik, ali je to uradio neko drugi par godina kasnije.


U kontaktu i sa Sarajevom i sa gđom Ames

Kako nam je kazao, iako voli da dođe u Sarajevu, gdje ponekad održi nekoliko gostujućih predavanja na fakultetu, Emir u poslednje dvije godine nije dolazio u BiH.
A gospođa Ames?
- Nakon što smo se našli ostali smo u redovnom kontaktu - kazao nam je  Kamenica.











 




NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

ml
Marine Le Pen u Moskvi pozvala na udruživanje Francuske i Rusije
24.03.2017

Leonid Slutsky, predsjednik odbora za međunarodne odnose u ruskoj Dumi, rekao je da je Le Penina posjeta "hrabra", izvještava Interfax.

lon
Rođeno ime napadača u Londonu je Adrian Russell Ajao, imao više lažnih imena
24.03.2017

Rođeno ime počinioca smrtonosnog terorističkog napada u srijedu u centralnom Londonu je Adrian Russell Ajao, kazao je u petak šef antiterorističkog odjela britanske policije, izvještava CNN.

rim
Sutra u Rimu samit u povodu 60 godina utemeljenja EU
24.03.2017

Samit u Rimu organiziraju italijanske vlasti, te se očekuje da će na ovom sastanku čelnici EU usvojiti deklaraciju, navodi se u saopćenju Evropske unije.