ruža

Jutro s "Pozitivnom BiH": Vedad Njemčević i đulbešećerke

17.11.2016
Prijatelji nisu vjerovali u njihov uspjeh, smijali su se jer im je bilo nevjerovatno da neko iz grada ide na selo da uzgaja ruže i tamo nešto čupka i birka, ali sada je sasvim drugačije...




(Magazin Start BiH)

DESTINACIJA DUBAI: Ima neke posebne hemije i alhemije u tim ružama đulbešećerkama ili majskim ružama latinskog naziva damascena – slatko od njihovih latica kod djece skida temperaturu, a kod starijih oporavlja dušu, dok sok odmara umorno tijelo i širi radost među onima koji ga piju. Tako tvrde oni koji su probali! A ruže, te posebne đulbešećerke su sve rjeđe, ima ih sve manje, polako čak padaju u zaborav. Ali... Sarajlija Vedad Njemčević je 2010. godine odlučio da od njih napravi biznis, ne veliki i unosni, nego lagani porodični biznis koji donosi zaradu, a miris i ljepotu ovih ruža zaštiti od zaborava.

- Ne proizvodimo mi mnogo ni soka ni slatka. Imamo stalne kupce i to dvadesetak sarajevskih restorana, renomiranih kafića i šopova zdrave hrane. Restorani, recimo, naše slatko služe u posebnim situacijama za dobrodošlicu, onako sa tabačića, kao u kućama. Radimo i po narudžbi i bukvalno radimo dan za dan. Gotovo sve dostavljamo sami, osim nekih udaljenih destinacija za koje nalazimo siguran način dostave. Jedna od najudaljenijhih destinacija do koje smo dobacili je, recimo, Dubai - priča nam Vedad.

KAO IZ BAJKE: Mnogi su već zaboravili kako se slatko od ruža pravi. Vedad nam otkriva kako to radi njegova porodica: njegova mama pravi slatko baš onako kako je to radila i njena mama i mama njene mame. Sa koljena na koljeno, kaže naš sagovornik, prenosi se tehnologija: ruže se poberu, latice otkinu od tučka, izrežu na trake, pomiješaju sa šećerom i onda tu smjesu treba protrati kroz đevđir. Nakon toga, smjesa stoji dva do tri dana i onda se prokuhava. 

Dakle, slatko se u principu pravi tako, ali Vedad nam kaže da ga ljudi, kada im priča ovu priču, gledaju kao da priča bajke - nije im jasno i ne mogu da vjeruju.
Kaže on i da se proces  možda može pojednostaviti nekom tehnikom odvajanja ruže od tučka koja se vremenom razvije, ali da tada bude više otpada i to onog crvenog mesa latice ruže u kom ima najviše ulja. Ali, to je cijena brzine, zaključuje Vedad i napominje da je omjer količine latica ruže i količine gotovog slatka malo tajna, a malo teško procjenjivo.

Proces pravljenja soka je nešto drugačiji: 

- Latice ruže se natapaju u vodi dva do tri dana i onda proces dalje teče. Mi imamo specifičnu tehnologiju proizvodnje, jer ne proizvodimo sok nego sirovinu od koje radimo sirup ili sok, a prema potrebi kupca. Za ledeni čaj koji je mikstura ledenog čaja i soka, dio latica sušimo, a dio ide u ekstrakciju. Dakle, ne radimo po ovim metodama koje su danas uobičajene i koje podrazumijevaju miješanje sa šećerom, kiseljenje i prokuhavanje, nego nastojimo da održimo starinski način pravljenja soka na koji smo mi navikli. Sada se svakodnevno pojavljuju novi proizvođači koji obaraju cijenu i čija proizvodnja nije kontrolisana kao naša. Imali smo i slučajeva da od nas kupuju, pa preprodaju, ali to je sastavni dio posla - zaključuje Vedad.

VIŠI NIVO, STARA RECEPTURA: Za ruže nije beznačajno ni kako se beru. Vedad nam i tu otkriva porodičnu tajnu. Berač mora voditi računa da grančica ispod cvijeta pucne sama jer samo takav način branja obezbjeđuje da na tom mjestu izraste novi cvijet – ruža ima takav odbrambeni mehanizam i nakon takvog načina branja zaliječi samu sebe. One se inače beru u maju i sredinom juna i u tom prvom valu Vedadova porodica ima pune ruke posla, veliku količinu cvjeta i često ni sami ne znaju šta će sa njim. 

- Radi nas pet: mama, tata, brat, sestra i ja i ne možemo stići jer ruže beremo ručno zbog tog specifičnog kidanja. Nama se neki ljudi ibrete jer ne znaju ubrati ruže, pitaju kako nam uvijek cvjetaju iznova - priča Vedad i  kaže da se sa klimatskim promjenama produžava period branja ruža, pa one zadnjih godina cvjetaju čak i u novembru. 
Prošle godine su ih brali 17. novembra. Inače, ruže ubrane u maju koriste za slatko.

- Tada teško ovladamo količinom cvjetova i radimo baš kampanjski, mjesec dana intenzivno, a kasnije je to svakodnevna aktivnost.  Kako osim slatka pravimo i sok, a to je nešto jednostavnije jer mi pravimo sirovinu za sok, čuvamo je deponovanu u većim količinama i prema potrebi prepakujemo u manje posude - kaže Vedad i naglašava da je gotovo nemoguće reći koliko kilograma latica ruže poberu tokom godine. 
Imaju oni, kaže Vedad, neke svoje mjere, čak ih i ne vagaju. 

- Receptura je stara, skoro pa porodična tajna i tradicija, sa tim da smo tehnologiju punjenja i pakovanja podigli na veći nivo jer radimo za neke organske šopove i ti proizvodi zahtijevaju visok  stepen brige. Deponovanje sirovine je najveća nauka i najzahtjevniji dio procesa jer tu imate pasterizacije i čuvanje, a sve je u staklenim posudama - pojašnjava Vedad.

ALFA I OMEGA: Tvrdi da se rad sa ružama isplati na više načina. Njegova porodica krenula je u cijeli posao iz egzistencijalnih razloga bez namjere da budu nakupci i da prepakiraju tuđu robu. Željeli su da rade nešto autentično. Sad je ovo mali biznis koji se isplati na više načina – svi rade i svi uživaju. Kada je Vedad odlučio da počne s ovim poslom dao je otkaz u državnoj firmi i nije se pokajao.

-  Imali smo mali fond ruža uz kuću i odlučili smo da to malo proširimo. Nismo željeli raditi vještačko oživljavanje i kalemljenje, nego smo rasađivali postojeće grmove. Tata je alfa i omega za ružičnjak, on je rasađivao, okopavao. Duže je trajalo, trebalo nam je dvije-tri godine da dobijemo željeni broj grmova, ali je bolje ovako - prisjeća se Vedad. 


RUŽO MOJA: Sada imaju oko 1.500 grmova i ruže rastu, grmovi su sve viši i bogatiji i daju više cvjetova. Njihova plantaža je u Mališićima, kod Ilijaša, a tu žive Vedadovi roditelji. Njegov otac je to odabrao nakon bolesti, a majka voli raditi oko ruža i to je njihov dio posla. A ruža je jako zahtjevna ukoliko želite rezultat! Biljku treba pratiti i gledati kada ti šta daje, šta joj nedostaje. Đulbešećerka je inače posebna jer se sama množi tako što baca sjeme u radijusu od metar od žbuna, ali je brži način razdvajanje žila korijena tako da otkopate sadnicu, razdvojite žile i ponovo zasadite kao odvojene žbunove. Moguće je raditi i kalemljenje, ali to je jako rizično.

-  Kada se potrudiš oko ruže ona daje mnogo cvjetova. Važno je da ruža iz velike plantaže ne gubi na aromi i mirisu, nego su čak i tamnije i bogatije eteričnim uljima jer se brinemo o zemlji, redovno ih zalivamo,  obrezujemo - priča Vedad i naglašava da se svaki rad isplati. 

U početku je malo ko i vjerovao u njihovu ideju. Prijatelji nisu vjerovali u njihov uspjeh, smijali su se jer im je bilo nevjerovatno da neko iz grada ide na selo da uzgaja ruže i tamo nešto čupka i birka, ali sada je to sasvim drugačije. 

- Mene ne zanima šta ljudi misle, ja se u Milišićima osjećam mnogo ljepše nego u gradu, imam i krug komšija koji su svi gradski svijet koji je pobjegao u smiraj i tišinu. Svi oni se bave raznim stvarima vezanim za prirodu, od malina preko jabuka pa dalje, i dijelimo slična razmišljanja o životu i životnu filozofiju, gradimo iskrene odnose, razgovaramo o ovom čime se bavimo. Radionica za sokove je u kamenom podrumu pod kućom u gradu i to je to - kaže Vedad i zaključuje da ne bi ulazio u kooperantske odnose  jer ljudi u poslu imaju različite interese, a njemu i njegovoj porodici su dovoljni i postojeća proizvodnja i postojeći kupci. 

NEMA SE VREMANA ZA PROMOCIJU:- Ko god kaže da se rad ne isplati – laže! Nije uvijek lako, ja sam u početku radio za 10 ili 20 KM i to je bilo sve što sam imao, ali polako. Isplati se raditi sve što donosi neki prihod, sa tim da mi nemamo namjeru da ovo prerasta u hiperprodukciju. Radimo za stalne mušterije, za par odabranih lokala i to je to. U proizvodnom procesu rade mama tata, moj brat i sestra i ja, a pomalo i moja djevojka. Svi volimo raditi, nikom ništa nije teško. Za sada nemamo mnogo vremena za promociju i reklamu, ali ona stara od uha do uha je najbolja. Ponekad odemo na neki festival sa sokom i slatkom, ali ja ne razumijem kako oni koji zaista rade imaju vremena za to; mi nemamo - priča Vedad.

RECEPT ZA VRIJEDNE I ZNATIŽELJNE: Za one radoznale, stari recept kaže da na 100 grama latica ruže ide jedan kilogram šećera i jedan litar vode, te pola kesice limuntosa. 

Latice ruže se odvoje od peteljke i sjemena, lagano operu i isjeckaju na trakice. 
Od ovog trenutka postoje dva načina pripreme slatka. Jedan je da se te isjeckane latice pomiješaju sa šećerom i protaru ili proguraju kroz rupice na đevđiru, ali metalnom (onaj za cijeđenje tjestenine ili salate). Ta smjesa se ostavi da odstoji dva dana i onda kuha u litri vode dok ne provri. Na kraju se u smjesu dodaje pola kesice limuntosa. 
Drugi način je da se isjeckane latice ubace u ključalu vodu i da se toj smjesi  doda šećer, te sve to povremeno promiješa dok ne zavri. Tom se dodaje limuntos, isto pola kesice.
U oba slučaja smjesa se zgusne i u oba slučaja je moguće upotrijebiti i više ruža jer će u tom slučaju slatko biti mirisnije. 

Sok se, opet prema starom receptu i za porodične potrebe, pravi tako da se latice ruže potope u vodu u staklene zdjele, najbolje velike tegle, u tu smjesu doda kesica limuntosa i ostavi na suncu nekoliko dana. 
Prijatno! 



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

sun
U BiH veći dio dana sunčano
24.03.2017

U Bosni i Hercegovini danas će veći dio dana biti pretežno sunčano vrijeme.

mjesec
Knjiga.ba čitaocima preporučuje nove naslove za proljeće
24.03.2017

Najveća online knjižara Knjiga.ba čitaocima za ovo proljeće preporučuje naslove koji bi trebali da budu zastupljeni u svakoj kućnoj biblioteci.

laj
Lajčak: Htio sam skrenuti pažnju EU na odgovornost koju imamo prema regionu
24.03.2017