Raiffeisen
vehid

VEHID GUNIĆ: POSLJEDNJI INTERVJU VELIKOG MERAKLIJE

29.04.2017
Sinoć nas je ,nakon duge i teške bolesti, napustio Vehid Gunić, novinar, pisac, publicista, urednik i voditelj, kojeg gledaoci najviše pamte po kultnoj emisiji "Meraklije". Umro je  u 76. godini. Jedan od njegovih posljednjih intervjua dao je za magazin Start BiH . Prenosimo ga u cjelosti: 





 Premda bolestan, aktivan je! Možda aktivniji no kada je bio zdrav! Veli da zalazi u duboku mladost, nada se da će sa Izom Dizdarevićem, šoferom, pjesnikom i prijateljem, do Amerike gdje kani obići područje od Atlante do Jacksonvillea, na Floridi, i snimiti putopis.  Vehid Gunić, novinar, putopisac, publicista za Start govori o liječenju,svdalinki, Norveškoj, Bosni...



  •  Kako napreduje liječenje?
- To je najkomplikovanije pitanje. Liječenje ide iz poraza u poraz do konačne pobjede. Godinu dana sam podvrgnut žestokom liječenju i kemoterapiji, ali napretka nema. Ali ja se ne predajem i nadam se najboljem. Iz Norveške sam se vratio sa nalazima koji su bili katastrofalni. Po njima, više ne bih ni trebao biti živ. Ali ja sam itekako živ i bit ću još dugo jer se ne predajem.

  • Vedrog ste duha, a kažu da je to preduslov za uspjeh svakog liječenja?
- Jesam i znam da me to održava. Izet Sarajlić je pisao predgovor za jednu moju knjigu i rekao da je kod mene najpozitivnije to što zračim jer čak i kada su turobna vremena iz mene isijava doza optimizma. Ja sijem tu pozitivnu energiju i radostan sam.

  • Šalite se često čak i na račun bolesti?
- Na znamenite ljude napadaju iz temelja, a ja sam iz temelja napadnut jer je moj madež bio prvo na tabanu i odatle je krenulo. Nisam sebi nikada gledao u tabane. Gledao sam tabane kod nekih dama. U mojoj knjizi „Erotske poezije“ ima jedna hercegovačka - „pravo reci, moja mila Ane, jel ti nebo vidjelo tabane“. Ja svoj taban nisam vidio dok me nije nešto zagrebalo u Fojnici. Tada se ustanovilo da imam madež koji je počeo krvariti i dao se na zlo. On se širio gotovo do plućnih krila. To je najneugodniji oblik kancera. Međutim, imaju Japanci od nekih njihovih gljiva lijek koji se zove AHCC i vrlo je skup. Ja ga nabavljam iz Amerike. Ima dobru osobinu da može zaustaviti širenje kancera. Ne liječi već zaustavlja širenje. Mislim da sam uz pomoć njega zaustavio ovu napast. 

  • Evo nas u Kući sevdaha. Šta Vam znači ovaj objekat?
- Znači mnogo. Vidan pokušaj da u vrijeme nečega što je neko idiotski nazvao „turbofolk“, u vrijeme kada je sevdalinka, kao veličanstveni izdanak i stečevina naroda u BiH, bila ugrožena pred tim pojavama. Art Kuća sevdaha je pokušaj da se sačuva ponešto od tih stečevina, od velikih autora do velikih tumača kakvi su Himzo Polovina, Zaim Imamović, pa sve do Emine Zečaj, koja je jedinstvena i neponovljiva. 

  • Koliko ste aktivni u posljednje vrijeme na profesionalnom planu?
- Veoma sam aktivan. Možda aktivniji nego kad sam bio zdrav. U međuvremenu sam realizirao još 10-ak emisija Meraklija, iz Švedske i iz BiH, nedavno je objavljena i knjiga putopisa... Pišem i radim kao da se ništa nije dogodilo. Zapravo se ništa nije ni dogodilo osim što zalazim u duboku mladost i što me sustižu neke užasne biološke neminovnosti i teške godine. 

  • Dugo ste živjeli na relaciji BiH - Norveška. Da li je to i dalje aktuelno?
- Nisam živio, ali jesam često putovao. Ja i dalje živim na mojoj dobroj Dobrinji, ali imam najveće planetarne radosti u Norveškoj. To su moji unuci, sin i snaha. Nekom grubom „greškom“ kadrovske politike Norveške, ja sam postao član Udruženja književnika Kraljevine Norveške, a tamo je objavljeno i nekoliko mojih knjiga. U jednoj tako moćnoj i razvijenoj zemlji to znači i neke beneficije sa kojima se može dobro živjeti. Ne k'o bubreg u loju jer mislim da je bubregu u loju grozno, ali se može sasvim pristojno živjeti i dobro disati.

  • Prije nekoliko mjeseci bila je promocija vaših putopisa „Putovanja radi povratka“. Kako ste zadovoljni reakcijama?
- Veoma sam zadovoljan. Ta knjiga predstavlja sažetak mojih iskustava sa putovanja. Ona je trebala da ima i obavezujući nastavak „Ko ne putuje, ne živi“, ali je neuputno sada tako formulirati naslov knjige u vrijeme kada ljudi nemaju ni za najminimalnije životne potrebe, a kamoli da putuju. Međutim, ja putujem da bih se vraćao i otuda naslov „Putovanja radi povratka“. 

  • Možete li ukratko navesti o čemu se radi?
- Ona predstavlja izvatke iz mojih televizijskih putopisa i reportaža koji se i sada repriziraju na nekim kantonalnim televizijama.

  • Vuče li Vas sada više želja da odete još negdje, ali onako turistički?
- Nikada nisam imao turističkih ambicija. Uvijek sam putovao s određenim ciljem, kao čovjek koji putuje da bi nešto novo vidio i doživio. Vuče me želja, ako imalo prezdravim, da odem ponovo u Ameriku. Ima jedan dio koji nisam sa mojim Izom Dizdarevićem, mojim šoferom, pjesnikom i prijateljem, prošao. To je područje od Atlante do Jacksonvillea, na Floridi. Taj dio je vrlo fotogeničan i želim sa Izom snimiti putopis. Sve moje druge želje u tom pogledu su manje-više ostvarene.

  • Šta se desilo sa Institutom sevdaha Omera Pobrića u Visokom?
- To je teško meni, iz ovog ugla, govoriti. Mislim da je Institut sam od sebe nešto što je mrtvorođeno. Mislim da će teško opstati i da je u startu pretenciozno nazvan institut. Da ga vodi neko ko je autodidakt, neko ko je dr. nauka kakve smo imali, poput rahmetli dr. Muniba Maglajlića, Rašida Durića, Hatidže Krnjević... Taj institut je dobra ideja. On ima ogromnu arhivu koja je manje-više neupotrebljiva jer utemeljivač nije pratio razvoj tehnologije. Sve je snimljeno na lošim trakama ili na VHS-u koji je potpuno prevaziđen. Ogroman je posao prenijeti te zapise na neke nove nosače zvuka i slike. Sudbina Insituta je neizvjesna.

  • Da li ste zadovoljni tretmanom sevdalinke na javnim emiterima?
- O tome bi bio pozvaniji da govori moj prijatelj Abdulah Sidran (koji nam se upravo pridružio - op. a). Kada sam uoči rata pokrenuo emisiju Meraklije tada su se svi ibretili i pitali se „koga to zanima“ jer su mislili da je to preživljena narodna pjesma. A danas se sve televizije utrkuju koja će imati više emisija o sevdalinki. Čak i onaj ko je u to vrijeme bio ključni čovjek na televiziji i koji je onemogućavao moju emisiju, sada i on na svojoj televiziji ima emisiju o sevdalinki. Sevdalinke ima dovoljno, a druga je stvar na kakav je način ona prezentirana. Kao čovjek koji baštini tu vrstu duhovnosti, obradovan sam što se pojavila generacija sjajnih, darovitih mladih tumača sevdalinke kao što su Ibro Bublin, Lejla Čaušević koja ima glas iz druge galaksije, Zanin Berbić, čudo iz Modriče, vrhunski i sazlija i pjevač.

avdo i vehid.jpg

  •  Kako Vam se sviđa rad Bože Vreće?
- Ja sam pristalica a cappella pjevanja sevdalinke, ali grupnog, onakvog kakvo je utemeljio genije iz Pljevalja Hamdija Šahinpašić. Međutim, taj malo feminizirani glas nije nešto što mene oduševljava, mada je taj momak očigledno vrlo muzikalan.

  • Mnogi muzičari danas uspješno, bar sa komercijalnog stanovništa, sevdalinku prilagođavaju novom vremenu. Smatrate li to skrnjavljenjem ili...?
- Svako ima pravo da je na svoj način doživljava. Ja lično ne idem u red onih koji misle da sevdalinku treba izopačavati i prilagođavati drugačijim glasovima. Ona u svojoj osnovi ima prijatnu melodiju, a prije svega ima veličanstven tekst, u koji se ne smije dirati. Neki čak i to rade jer misle da rade na „svoj način“. Nema „njegovog načina“. Ima samo onaj na koji je narodni genije zapečatio. Tako mora ostati.

  •  Da Vas sada zamolim za jednu sevdalinku po svom izboru, šta biste zapjevali?
- Ima ih nekoliko, a jedna od tih vrhunskih bi bila „Akšam mrače moj pobogu brate“, a tu je i ona nadrealistička „Gledali se Mujo i Nizama“.

  •  Vi sebe, prije svega, nazivate novinarom. Kako Vam se danas čini ova naša profesija?
- Mislim isto ono što sam mislio i prije 20 godina. Novinarstvo je najljepša profesija ukoliko se na vrijeme napusti. Međutim, ja joj se uvijek i iznova vraćam. Moja generacija je bila ona koja se stalno samoobrazovala, čitala... Neki dan sam gostovao na jednoj lokalnoj televiziji gdje me novinarka pitala šta sam po zanimanju, a nikada nije čula za mene. Ovo današnje novinarstvo, uz nekoliko izuzetaka poput velikog Gojka Berića, Mladena Marića... vrlo je plitko i vrlo pitko. To je odlika današnjeg novinarstva.

  • Jednom prilikom ste za naš magazin rekli da ste najviše naučili od pokojnog Vlade Dijaka. Nedavno smo radili reportažu o željezničkoj stanici Podlugovi, a upravo on je napisao čuvenu pjesmu koju je otpjevao Zdravko Čolić. Za Dijaka znaju samo rijetki. Kakav je odnos društva prema ljudima koji su ostavili dubok trag u lokalnoj ili široj zajednici?
- Prvo da kažem da u vrijeme kada je Čola snimio tu pjesmu, šef stanice u Podlugovima je bio neki Mile Čutura. Oni su pozvali Vladu Dijaka da ga počaste jer je on tu malu stanicu uveo i u poeziju i u muziku. Taj šef stanice se predstavio Vladi i rekao da se zove Mile Čutura, a Vlado mu je odgovorio: „Ja sam Dijak, ispičutura!“ Dijak je bio pjesnik detalja, ali je bio lijen. Napiše jednu odličnu strofu, drugu nekako skrpi, a kao treću, kada mu nedostaje ideja, samo ponovi prvu. Zajednica se neodgovorno odnosi i prema većim imenima. Sarajevo je nobelovcu Vladimiru Prelogu dalo ulicu, uličicu na vrhu Žuči gdje se nalazi srušena kuća i spaljena garaže. Taj nobelovac je svugdje u svijetu isticao da je Sarajlila po rođenju. Safet Isović, kao najveći pjevač, još nema ni čikme. Da se još jednom vratim na Dijaka. On nije bio rođeni Sarajlila! Ali je u Sarajevu živio i umro. Rođen je u Brezovom Polju, gdje žive alasi sa Save. Ja sam tamo jednom otišao s idejom da napravim „Dane Vlade Dijaka“, ali tamo niko nije ni znao ko je on. Doduše, on je kao dijete odselio otamo. 

  • Kakve su uopšte danas vrijednosti na cijeni?
- Mi nemamo pravog društva pa samim tim ništa i nije na cijeni.

  • Imate li kakav komentar na ove upravo završene lokalne izbore?
- To mene zanima k'o lanjski snijeg.

  •  Da li su Vas ikada kontaktirali i tražili da se politički angažujete?
- Moja stranka je potrošena zahvaljujući nekom predsjedniku koji je kompromitirao divnu ideju. Ja ne pripadam nijednoj stranci niti me zanimaju. Moja stranka se zove Abdulah Sidran. (Nisam odavno čuo ništa pametnije - dobacuje Sidran.)

  • Živa ste legenda! Koliko Vam treba vremena da prošetate od Bezistana do Sebilja dok se sa svima ispozdravljate?
- Ako idem sa Sidranom onda svaka druga osoba zaustavi ili njega ili mene. (Od Vječne vatre do Kuće sevdaha nam treba dva i po sata – dodaje Sidran.)

  •    Nedavno je na Dobrinji, na Vašu inicijativu, simbolično postavljena klupa čuvenom kompozitoru Esadu Arnautaliću?
- On je moj drug od 1965. godine. Pošto na Dobrinji, gdje živi, nemaju pojma ko je taj starac koji dolazi tamo u banku, došao sam na tu ideju. Ja sam predložio i da se Gojko Berić predloži za počasnog člana Akademije nauka, da stadion na Grbavici nosi ime po Ivici Osimu za njegova života.  U ovom slučaju sam želio da moj drug ima osjećaj da nije zaboravljen i kada ide u banku, a teško se kreće, može sjesti na klupu koja nosi njegovo ime. Nisam morao ubjeđivati genijalnog mladog načelnika Novog Grada Semira Efendića, koji mi je rekao čim sam mu spomenuo da to smatram završenim. Esad je na otvorenju bio vrlo uzbuđen i veoma obradovan, a i ja sa njim. Ono što se manje zna, a puno je veći projekat, jeste obnova sahat-kule u Pruscu, koju sam obnovio. Sat je stao prije 30-40 godina, krov je prokišnjavao, ali sam se angažovao oko toga i prošle godine sam je obnovio. Sat sada tamo kuca, a sa njim kuca i moje srce. 

  • Kada ste posljednji put bili u rodnom Kozarcu?
- Gore me ne vezuje mnogo osim mezara moje majke. Ja sam 1956. godine otišao otamo. Imam žive uspomene na radosno djetinjstvo pod Kozarom, ali dalje od toga ništa.

  • Ima li išta ljuće od ljutog Krajišnika?
- Dva ljuta Krajišnika!

  • Često ističete da je Dobrinja najljepše naselje na svijetu. Zašto?
- Dobrinja je naselje u kojem se može živjeti. Moderno naselje koje je projektovano tako da su ulice široke, nisu višekatnice koje pritišću glavu. Dobrinja ima planinski potok koji teče kroz srce Dobrinje, ptice koje me ujutu bude. Ima doduše i prezasićenost apotekama, ali nema pozorište. Volio bih da ima jedno pozorište i dvije apoteke. Dobrinja je humano naselje i ne bih nigdje drugo preselio.

  • Teško da Vas može bilo šta iznenaditi ili šokirati. Možete li se sjetiti šta ili ko Vas je ostavio bez teksta?
- Vratiću se na nešto što je ljudima poznato. Mene je oduševio odnos Amerikanaca prema Muhamedu Aliju, o kojem sam ja napisao knjigu. Bio sam u njegovom muzeju u Louisvilleu, koji je ogroman. Ima amfiteatar koji može primiti hiljade gledalaca. Oduševljen sam načinom na koji se su Amerikanci odužili najvećem bokseru svih vremena. Jedino ljagu na to mi je bacilo to što je muzej otvorio George Bush mlađi, koji mnogima, pa ni meni, nije baš bio simpatičan. A što se tiče šokova, oni su u BiH svakodnevni.

  • Relativno ste aktivni na društvenim mrežama. Da li baš Vi pišete ili vam neko pomaže?
- To meni odmaže. Svaku riječ koju napišem moram napisati jer imam cenzore sa strane koji gledaju šta pišem. Sin mi se ljuti što sam uopšte prisutan na mrežama. 

  • Za one koji nisu imali prilike puno putovati po svijetu, dajte neke tri lokacije za koje vrijedi skupljati pare, bolje preporuke od vaše nema jer ste obišli 135 država?
- Skupljao bih pare da odem na Tasmaniju. To je jedna od najljepših zemalja na svijetu koja je prilično nenaseljena. Površinom je veća od BiH i samo pola miliona stanovnika. Ima rijeke bogate lipljenom i pastrmkom, a čak i na karti izgledom pomalo podsjeća na BiH. Osim toga, onima koje put usmjeri ka Norveškoj predlažem da posjete grad Ši (Ås) stotinjak kilometara od Osla. Tamo je realizirana ideja stara nekoliko stotina godina, iz doba Leonarda Da Vincija koji je projektovao most za Zlatni rog u Carigradu. Projekat nikada nije realiziran. Međutim, u Varšavi je bila izložba neostvarenih projekata Da Vincija, gdje je taj projekat vidio jedan norveški vajar i uspio je na kraju realizirati projekat u nešto reduciranoj verziji. To je veličanstven projekat i vidi se da ga je skicirao genije.

  • Da li Vas je neko ili nešto razočaralo u posljednje vrijeme?
- Ja se samo radujem ljudima, a mislim da se neki od njih raduju i druženju sa mnom.

  • Kakva su Vam još interesovanja izvan muzike i kulture?
- Knjige i poezija.

  •  Šta ste posljednje pročitali?
- Roman Bekima Sejranovića „Tvoj sin Huckleberry Finn“ . Sidrana naravno čitam stalno i uvijek mu se vraćam.

  •  Kako biste opisali ovu današnju BiH?
- „Avaj Bosno, sirotice kleta, po tebi mi ni sunce ne šeta.“

  • Zašto volite Balaševića?
- Zato što mislim da je genije. Pratim ga od „Ranog mraza“. Mislim da je duhovit. Nije veliki pjevač, ali i ne treba biti. Isidora Sekulić je imala neku definiciju „pjevani govor“. Đorđe Balašević je pjesmu pretvorio u govor. Samo digne za pola tona gore i to liči na pjesmu. Beskrajno je duhovit i vrlo talentovan. Ja ga zaista volim i veoma cijenim.

  •  Imate li uvijek spakovan kofer u kući?
- Imam. Ako ništa, do bolnice!











NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

političari
ANKETA MAGAZINA START BiH: Šta je političarima najpozitivnije u BiH?
16.11.2017

Start je radio anketu sa političarima Bosne i Hercegovine- pitali smo ih šta im je najpozitivnije u BiH. Evo šta su rekli

brano 2
Brano Jakubović za Start : ZINULA NAM GUZICA
16.11.2017

A zašto su oni otišli? Jer su ovi ovdje napravili sve da oni odu. Njima „ljudi sa njive“ ne bi mogli biti direktori. Ma, mi hoćemo, zinula nam guzica, htjeli bi za 20 godina da se sve pospremi, a malo smo ga puno uradili da bi se pospremilo za 20 god

dragan
ČAVIĆ ZA START BiH Dara je prevršila svaku mjeru!
18.10.2017

U prošlom broju magazina Start BiH objavljen je intervju sa Draganom Čavićem, predsjednikom NDP-a i zastupnikom u NSRS . Intervju prenosimo u cjelosti