stupe

Stolački stupari: Zuko Džumhur se trijeznio u badnju, prirodnom jakuziju

30.10.2016
Znao je Zuko Džumhur reći, kao pokojni Đura Jakšić: „Da mi se samo jednom dobro otrijezniti!“. A kada su ga pitali: „Zašto?“, odgovorio bi: „Da mi se onda jednom dobro napiti!“ • Na „hlađenju“ bio i Gustav Krklec




Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)
Foto: Mevludin Mekić

Udarci desetina stupa stoljećima su odjekivali duž Bregave sve do stolačke čaršije, dok je istovremeno vazduh mirisao na tek samljeveno brašno iz brojnih mlinica. Oni što se toga još uvijek sjećaju, tvrde da je Stolac po tome bio nadaleko poznat. Stupa na Bregavi danas više nema. Bar ne onih koje su još uvijek u funkciji. Istina, Ibrahim Buzaljko Batan je obnovio jednu koja služi samo kao atrakcija.
Buzaljke su, uz Elezoviće, Turkoviće i Rizvanbegoviće, jedna od najpoznatijih stuparskih familija u Stocu, ali je vrijeme, kao mlinice nekada žito, „samljelo“ i ovaj zanat. Putem koji od Stoca vodi prema Bileći krećemo nenajavljeni na jednu od nekada najpoznatijih stuparskih lokacija, Stupe. 


stupe 1.jpg

BADANJ K'O VEŠ MAŠINA: Vodič nam je mladi Edin Buzaljko koji i sam mnogo zna o ovome zanatu iz priča svojih roditelja i predaka. Šareni ćilimi i deke koje se suše na štrikovima već iz daljine daju neki poseban šarm. Mali, nedavno obnovljeni objekat sa natpisom „stuparska radnja“ dokazuje da stuparstvo i bez stupa i dalje živi.
Dole ispod puta, uz žubor Bregave pored badnja, u hladu smokve koja štiti od čelopeka, zatičemo mladog Harisa Buzaljka (21), najmlađeg aktivnog stupara. Istini za volju, konkurencije baš i nema jer se uz njegovog brata Emina (28) stuparstvom u Stocu danas bavi još samo pomenuti Batan. 
- Brat i ja smo odlučili da od oca Ibrahima nastavimo porodičnu tradiciju jer je on to naslijedio od našeg rahmetli dede Muharema, a on opet od svojih predaka... Nažalost, više nema nijedna stupa u funkciji. Trenutno su u funkciji samo dva badnja u kojima se peru deke, ćilimi i još neke stvari. Otac je odmah nakon rata obnovio jedan naš badanj iako ih je ranije bilo nekoliko, a drugi je u upotrebi kod Batana koji se nalazi nedaleko odavde. Mislim da ima i jedan u opštini Berkovići u RS-u, a i on je na Bregavi - započinje Haris, ali nam pažnju privlači mali riječni račić koji pored badnja hrabro odolijeva brzoj rijeci. To je zapravo najbolja ilustracija čistoće Bregave u ovom mjestu udaljenom tek kilometra ili dva uzvodno od samog grada. 
Okolni stanovnici cijeli ovaj lokalitet nazivaju Stupe, dok ga oni iz grada nazivaju Pjene po prekrasnom vodopadu koji se nalazi tek desetak metara od badnja pored kojeg stojimo pa i ne čudi da se zbog prirodnog pada stuparstvo baš na ovom mjestu razvilo prije nekoliko stoljeća.
- Badanj zapravo radi na principu snage vode. Voda pada sa visine u badanj i konstatno vrti i prevrće deku, gunj ili nešto drugo. To je neka vrsta starinske veš-mašine. Napravi se žlijeb koji usmjerava vodu da dobije na snazi i brzini. Sam badanj je dubok oko metar i po, širine bačve, možda jednog kvadrata, koji je rešetkama ograđen da voda može proticati, ali da ne može odnijeti deku. Sve se pere isključivo vodom bez sipanja bilo kakvih deterdženata ili hemijskih sredstava - pojašnjava Haris. 

NA PRANJU I DEKE IZ BILEĆKE KASARNE: O kolikoj snazi vode se radi najbolje govori sam badanj, koji se stalno pjeni poput šampanjca.
- Ne znamo da li je to stvar naše percepcije, ali Bregava, možda zbog sedre, ima neki poseban miris kada se roba opere - dodaje Edin.
U stupe i badnjeve Buzaljaka roba je nekada stizala iz cijele istočne Hercegovine, pričaju nam Haris i Edin, a sistem je bio poprilično organizovan.
- Otac je prije kamionom išao određenim danima od Nevesinja, Gacko... kada su ljudi dovozili stvari na dogovorena mjesta. On je to kupio, donosio ovdje na pranje i sušenje, a onda im je vraćao kad bude gotovo. Išlo se i do Bjelašnice, Konjica... Ljudi su iz sela sa konjiima donosili stvari za pranje, ali i žito koje se trebalo samljeti u mlinovima. Donosili su se čak i deke iz kasarne u Bileći, pa se cijelo ljeto imalo posla. To je trajalo sve do početka rata - kažu našu mladi sagovornici.
Iako je tehnologija već odavno ušla u svaki dom, čak i one najzabačenije, u ovom badnju se uvijek nešto i danas „vrti“. Razlog je jednostavan.
- Ne možete ubaciti tepih ili veliku deku u veš-mašinu. „Valjanje“ deke je poseban proces. Deka koja je tek ispletena ili nova, nije mekana već kruta. Ona se takva ubaci i vrti u badnju po nekoliko sati pa kada je uzvadite bude mekana, vuna ne bode i ne guli se sa nje ništa. „Valjanje“ nekada traje i po šest, sedam sati. Inače obično pranje deke traje 15-20 minuta. To je isti proces, samo je razlika u vremenu koje provede u badnju. Za razliku od prije, današnje mušterije su uglavnom ljudi sa područja Stoca jer su navikli. Naravno, nema više toliko vunenih deka jer je to izašlo iz mode. Najčešće se donose ćilimi, staze i deke - kaže Haris, što potvrđuju i puni štrikovi.
Razgovor nam za trenutak prekida mušterija koja je automobilom dovezla jorgan i deku, što Haris odmah ubacuje u badanj.
- Mogu na pranje i neke vrste jorgana, bitno je samo da potonu kada se ubace jer to znači da se radi o materijalu koji može ući u njih - pojašnjava Haris. 

ŠTA NIJE ZA MAGAZINA?: Samo pranje ne zahtijeva nikakav rad stupara, ali je potrebna velika snaga i jake ruke da bi se izvukla iz badnja velika deka natopljena vodom.
- Kada ima dovoljno vode, u badanj može stati odjednom pet, šest deka, a nekada su se u sezoni prale hiljade deka. Sezona inače traje od petog pa do sredine devetog mjeseca. Zna se desiti da u avgustu Bregava poprilično opadne, ali nam ove godine vodostaj ide naruku. Kada su u pitanju cijene, pranje obične deke je jedna marka. Simbolično! Nije ovo stvar zarade, već čuvanja tradicije. Stari zanati izumiru, ali mi još ne odustajemo - kaže Haris.
Edin dodaje da su stari govorili da u badnju uvijek ima i dobra riba.
- Uvijek se neka sakrije u ovim prokupicama kuda voda otiče. Kada vodostaj opadne, jedino se tu može riba sakriti - pojašnjava nam.
Kao i u svakoj dobroj priči, u jednom trenutku se iznenada mora slučajno pojaviti neki harizmatičan karakter. I ova je dočekala takvog. Na putu prema ko zna gdje do badnja je usput navratio i Ragib Dizdar koji iza sebe ima više ljeta nego naši sagovornici zajedno. U memoriji ima mnoge zanimljive priče o i oko stupa.
- Ima raznih priča, ali nisu za magazina - kaže šeretski, pomalo u žurbi. 
Nije nam međutim dugo trebalo da ga odobrovoljimo i zadržimo.
- U badnju se nije samo pralo. U badnju se i ispiralo. Bilo je tu svačega. To je bio prirodni jakuzzi. Ja sam jedan iz plejade umnih koji je bio jedan od češćih korisnika badnja. Žene koje su silazile sa okolnih prostora su se ovdje hladile. Ali nema više ovdje skoro niko ko bi to mogao ispričati. Sve je preselilo ili odletilo. Šta danas mladi rade u badnju, ja to ne znam - otvara dušu dvosmislenim sjećanjima, a potom nastavlja: - U badnju je jednom završio i čuveni Gustav Krklec. Na hlađenju u badnju je redovan bio i Zuko Džumhur. On se trijeznio u badnju. Zuko je znao reći, kao pokojni Đura Jakšić: „Da mi se samo jednom dobro otrijezniti!“- A kada su ga pitali: „Zašto?“, odgovorio bi: „Da mi se onda jednom dobro napiti!“

STUPE SU MEDIJ: Zna, međutim, Ragib i da se uozbilji.
- Stupe su imale i jedan kulturološki i sociološki sadržaj gdje su se razmjenjivale informacije. Ljudi su sa sela dolazili konjima gdje su bili izdvojeni od bilo kakvih informacija, pa su se ovdje informisali. Stupe su zapravo bile medij. Neki su pješke i na konjima putovali po šest, sedam sati. Čekali su da se gunji i operu i osuše pa su ovdje i noćili. Tu su se razmjenjivale vijesti i znanja. Usput su i kupovali namirnice. Značaj stupa je bio jako veliki. Bilo je živo i dinamično. U badnjima se valjalo platno i tvrda sukna, a u stupi se udaranjem tvrdo platno omekšavalo i onda završavalo u badnju. Prostor u zahvatu stupa i mlinica održavali bi mlinari. Oni bi između sebe sazivali akcije i čistili kako bi imali čisto korito. To se obično radilo dva puta godišnje, u proljeće kada voda padne i sredinom ljeta - kaže Dizdar.

U STOLAC PREKO SLOVENACA: Nekadašnje stupe i badnji nesumnjivo imaju veliki turistički potencijal čega, prema Dizdarevim riječima, lokalna turistička zajednica nije svjesna pa pojedinačne inicijative uglavnom neslavno završavaju.
- U vlasti nema ljudi koji su graditelji! Ovaj zanat je zanimljiv jer je vezan za vodu, objekat, jednostavan način rada i prekrasan ambijent. Ovo bi mogla biti turistička atrakcija, ali nema političko-ekonomske podrške. Vi ste jedini ili jedni od rijetkih koji su došli baš na lice mjesta da napravite priču o ovome. Na području kantona nema ozbiljne vladine turističke organizacije u smislu da svaki resurs znaju iskoristiti i objediniti u jednu ponudu - kaže Ragib.
Potom dodaje da je jedno vrijeme obavljao i funkciju predsjednika lokalnog Udruženja „Privrednik“ koje je potaklo nekoliko dobrih inicijativa u turizmu.  
- Ostvarili smo jaku veza s američkim studentima koji dva puta godišnje dođu ovdje, obiđu Stolac i provedu nekoliko sati. Ali to bi trebalo proširiti. Njih je privukla jednostavnost ljudi i to što smo im ponudili domaći švedski sto uz prekrasnu prirodu što je uz naše gostoprimstvo bilo dovoljno da oni i dalje dolaze. Paradoks je da oni ovdje stižu preko neke slovenačke turističke organizacije. Zašto to ne bi mogli mi? Ali šta god smo pokušali uvijek su neke prepreke od lokalne vlasti i bez podrške - tvrdi Dizdar. 

KAKO SU RADILE STUPE?: Princip i rad stupa najbolje je pojasnio Muhamed Elezović, u tekstu „Stolačke stupe“.
- Da bi se stupe pokrenule, izdvaja se jedan dio vode od riječnog toka posebnim rukavcima. Ovi rukavci imali su akumulacionu funkciju. Radi postizanja pada, pravljene su brane ili bentovi. Rukavac je pregrađivan sa raznim građevinskim materijalima kao što su kamen, malter, kreč i zemlja crvenica. Pregrađeni dio tzv. bent imao je nekoliko otvora (badža). Voda se slijevala niz žlijeb (drveno korito) do kola. Preko kola snaga vode pokretala je sve uređaje za stupanje. Kolo je montirano na vreteno. Vreteno se oslanja na drvenu kladu na koju žlijebom dolazi voda. U vretenu su ugrađeni drveni hrastovi krstaci za podizanje kola i malja. Na vodene kružnice stavljaju se gobelje. Na gobelji su ugrađene po tri kašike (lopatice), tako da ih je ukupno dvanaest. Sukno se polaže u korito od hrastovog drveta koje udaraju naizmjenično jedan pa drugi malj. Maljevi su teški oko 90 kg svaki i u grebenu sastavljeni od tri zupca. Na gornjem dijelu stupe nalaze se gornjice koje nose maljeve. One su napravljene od kljenova drveta da imaju ljepši i tonalniji zvuk. Kad stupe rade, gornjice ječe kao ratnički bubnjevi. Njihova jeka čula se na udaljenosti od tri kilometra.



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

sara
Danas u BiH umjereno do pretežno oblačno vrijeme
26.04.2017

Prijepodne u Hercegovini i zapadnim područjima je bilo pretežno oblačno vrijeme. U ostalim djelovima malo do umjereno oblačno i sunčano.

novali
Novalić primio novoimenovane ambasadore BiH
26.04.2017

deni
Zvizdić i Ramljak sutra u Sarajevu o krizi u 'Agrokoru'
26.04.2017

Očekuje se razgovori o poslovanju "Agrokorovih" tvrtki u BiH koje osiguravaju radna mjesta za više od pet hiljada zaposlenih.

Lutrija BiH