hasko

Hasko Tabasco: Najbolji gost bio mu je Sejo Sušić, najdraži Ivica Osim,na škampe mu je dolazio Carl Bildt

19.07.2016
Pokrenuo je 33 ugostiteljska objekta. Picerija Tabasco je, valjda, najpoznatiji među njima. Karijeru je počeo praveći krempite, a čuven je i po svojim porcijama puževa. U hotelu Evropa je radio tako dobro da je, pored mjesečne plaće, svakog petka dobivao još jednu. Ostali su konobari bakšiš dobivali na uslugu, on na poštenje   


19.07.2016.
Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Hasan Hajdarević, poznatiji kao Hasko Tabasko, u dosadašnjih šezdeset i šest ljeta svega se nagledao, naslušao i preturio preko glave više nego što bi neka prosječna osoba u nekoliko života. Pokrenuo je 33 ugostiteljska objekta, što ga vjerovatno čini svojevrsnim regionalnim rekorderom. Njegove specijalitete, kako slatke, tako i slane, jeli su podjednako i slavni i neslavni, i poznati i nepoznati, i domaći i strani. Hranio je Hasko bogate za dobru cijenu, ali i punio prazne stomake siromasima besplatno. Vjerovao da će žnjati onako kako posije. Vrtio je Hasko velike pare. Baš velike. Ali znao je i šta znači biti frontalni kokuz. Mnoge je izveo na pravi put. I drugi su pomagali Hasku. Baš mu pomagali. Ovo je priča o dobrim i poštenim ljudima. Njih danas nema puno. Hasko je jedan od njih. 


SLASTIČARNA JADRANKA: Odakle početi? Najbolje je samo ostaviti diktafon pred Haska Tabaska i pustiti da priča o sebi, vremenu i ljudima kojih više nema. Prisjećanja na mladost su uvijek prožeta nostalgijom. Na to smo računali. Ali u ovom slučaju, kako će se ispostaviti, stara vremena su zaista bila dobra vremena.

Sa Haskom smo se našli u restoranu „Devetka“, u srcu sarajevskog Starog Grada kojeg je odnedavno, sa partnerom Goranom Brčkalovićem, uzeo pod najam od nasljednica legendarnog Asima Ferhatovića Haseta. 

- Završio sam Ugostiteljsku školu za slastičara 1971. godine. Naišao na dobrog majstora, Fehima Eminovića na Mejtašu. Prve godine me je zamolio da ne idem na raspust. Zamolio je i Nikolu Bukvića, vlasnika Jadranke, najbolje slastičarne u Sarajevu, da dolazimo na praksu. Tu sam puno naučio. Tamo je bio i majstor Milovan Đerić koji me savjetovao. Ujutru sam dolazio u četiri sata i pravio krempite da budu gotove do šest. Moj cilj je bio da učim zanat, ali kada je došlo vrijeme plate, dobio sam i ja kovertu. Kada sam prebrojao, rekao sam: „Čika Nikola, da ovo nije tuđa koverta?“ Jer je bilo puno para, a on mi je rekao da sam je zaslužio - prisjeća se Hasko početaka kao da su juče bili. 

Iako je u „Jadranci“ proveo samo nekoliko mjeseci, svojim talentom, trudom i poštenjem ostavio je dubok trag. Toliko dubok da mu je čika Nikola, kada je Hasko otvorio svoju prvu radnju, u koverti na naselje donio 3.000 DM.


500 DOLARA BAKŠIŠA NA POŠTENJE: Nakon što je izučio zanat, odlazi u vojsku, a po povratku se 1971. zapošljava u čuvenom hotelu Evropa, gdje upoznaje Hasana Vilića, kako ga sam opisuje, vrhunskog majstora i čovjeka.
Hasko se i u „Evropi“, u kojoj je u to vrijeme čak 13 majstora pravilo kolače, pokazao izuzetnim radnikom, a uporedo je radio i kao konobar. Promet i prihodi su toliko skočili da je, mimo redovne, svakog petka dobivao još jednu punu platu kao nagradu. Posao je išao odlično, a Hasana su povremeno slali i u druge hotele u Jajce, Dubrovnik, na Jahorinu...

Na tim putovanjima uči i kuhati, a od majstora Ivice Ladinskog, glavnog tehnologa u „Evropi“, uči osnove, poput odvajanja mesa od kostiju. Iz tog perioda prisjeća se jedne anegdote s arapskim studentima.

- Za Prvi maj 1975. smo imali veliku grupu arapskih studenata iz cijele Jugoslavije. Pravili smo im piknik na mjestu današnjeg hotela Bistrica.  Meni su dali grupu da poslužujem, a bio sam konobar. Nakon završetka, svi konobari su se hvalili kako su ukrali po nekoliko flaša viskija, a ja sam jedini radio pošteno. Nakon nekoliko dana, došao je njihov predstavnik da izmiri račune, a mene je pozvao direktor. Ispostavilo se da su Arapi imali čovjeka koji je za šankom pisao ko šta nosi, plus su za svakim stolom zadužili nekoga ko je vodio evidenciju o narudžbama. Kada se poravnalo, vidjelo se ko je koliko ukrao. Tada mi je taj glavni Arap zbog poštenja dao 500 dolara bakšiša - sjeća se Hasko.


KOVERTA OD PRIJATELJA: Godine 1973. Haskov amdiža otvara, na Haskovo ime, čuvenu „Babića baštu“, gdje praktično ulazi u kafanski posao. Tu je radio dvije godine, a nakon toga amdiža otvara kafanu na Vasinom Hanu, u kojoj će Hasko provesti narednih pet godina.

- U jednom trenutku sam shvatio da su sve bivše kolege iz „Evrope“ dobile stan, pa sam i ja tražio od amidže da mi riješi stambeno pitanje ili da probam nešto sam. Jedno jutro sam krenuo da kupim prostor za radnju na Koševskom Brdu. Imao sam ušteđeno samo 10.000 DM, a radnja od 76 kvadrata je koštala 92.000. Pošto je ta cijela zgrada još bila u gradnji imao sam neki rok da skupim ostatak. To se ubrzo pročulo u gradu. Jednu noć su mi u radnju kod amidže došli prijatelji iz Njemačke i Italije. Kada su sutradan krenuli iz kafane, na vratima, dok su se pozdravljali sa mnom, rekli su mi da me na stolu čeka koverta i da u njoj piše koliko mi je ko od njih ostavio para, i da ću im vratiti kada budem mogao. Kada sam pogledao, unutra je bilo 80.000 DM. Ustvari, bilo je tu svakakvih valuta - priča nam Hasko.

Nekoliko dana kasnije, odlazi u banku, ovaj put po kredit za opremanje radnje, a onda se dešava novi neočekivani parali susret.


KAKO SIJEŠ, TAKO ŽANJEŠ: - U tramvaju sretnem prijateljicu kojoj sam nekoliko godina ranije pomogao u teškom trenutku za nju, koju sam naučio kako da pravi kolače, a sredio sam joj i posao u UPI-jevom restoranu u Libiji. Ona mi tada u tramvaju posudi 30.000 dolara koje je upravo ponijela da oroči u banku. To je bila 1979. godine. Posij dobro, dobro će ti se i vratiti, uvijek je bio moj moto. Tako sam radnju, piceriju Tabasco, koja je bila među prvim u gradu, napravio nevjerovatno brzo, a za 27 mjeseci sam zaradio 420.000 DM. Vratio sam sve dugove i kupio stan. Počeo sam raditi sa majkom i ženom jer su mi očekivanja bila skromna, a za 10 dana nas je već bilo 17 zaposlenih. Početkom 80-ih sam bio 17 dana unaprijed rezervisan, a da sam birao ne bih mogao izabrati bolje goste. Uglješa Uzelac, Davorin Popović, Mirza Delibašić... doktori, advokati. U jelovniku sam imao puževe i žabe - sjeća se Hasan. 


IZ NJEMAČKE U KK ŽELJO: Godine 1988. ukazula mu se prilika za prodaju radnje i stana za pola miliona maraka, nakon čega planira preseljenje u Njemačku. Uz pomoć prijatelja Prede Nikolića, direktora Večernjih novina,  pronalazi posao u restoranu u Hamburgu, gdje planira da se proba na inostranom tržištu. Već treću noć svojim kulinarskim umijećem fascinira njemačkog industrijalca koji je u tom restoranu slavio zlatni pir. Nakog bogatog bakšiša, on obećava Hasku pomoć oko pronalaska prostora za restoran koji, prema planu, treba otvoriti po prodaji imovine u Sarajevu.

- On mi je stvarno pomogao, što je začudilo i gazdu kod kojeg sam tada radio, ali sam iz nekog neobjašnjivog razloga odjednom prelomio i vratio se Bosnu te 1989. godine. Po povratku sam uzeo od KK Željezničar restoran u FIS-u, gdje je kirija bila 6.000 DM. Rekao sam tada Ljubiši Lučiću, koji je bio predsjednik kluba, da je to previše, a on mi je rekao da će mi on sam dovesti dovoljno gostiju samo za kiriju, u suprotnom neću ništa platiti. On je stvarno dovodio dobre goste i pravili smo veliki promet. Radnja se isto zvala „Tabasco“, a imao sam muziku ujutru već u 10 sati. U međuvremenu prvi „Tabasco“ je i dalje radio - prisjeća se Hasko.


POLICIJA NA KAZANU: Uskoro dobija poziv od Voje Milijaša, predsjednika KK Bosna, koji nije bio zadovoljan dotadašnjom ishranom „studenata“, pa na Haskovu kuhinju prelaze i košarkaši Bosne. Onda dolazi rat i najgori period.

- Rat sam dočekao u FIS-u, a inače sam bio u rezervnom sastavu policije od 1982. Bio sam sa Draganom Vikićem na 10-ak vježbi, naročito oko Olimpijade. Odmah u aprilu 1992. sam otišao kod njega da se stavim na raspolaganje, ali mi je rekao da ima mlađih momaka i da će me zvati ako bude potrebe. Kada sam se vratio u FIS, zatekao sam puno rezervista. Pitao sam jesu gladni i dao im da jedu. Nakon toga sam otišao njihovim šefovima i pitao smijem li hraniti policiju dok imam zaliha hrane. Tada su tu bili Bakir Alispahić, Avdo Panjeta... I tako sam od aprila 1992. krenuo besplatno hraniti policiju, a poslije je to poraslo na oko 400 ljudi dnevno. Sa Davorinom Popovićem, Mirzom Delibašićem, Ruždom Ferovićem, Josipom Katalinskim... sam išao po firmama i od direktora smo molili da nam daju hranu. Mnogo nam je pomogao Mirsad Delimustafić i CENEX, koji nam je dao dosta kocki za juhu pa su riža i makaroni bili puno ukusniji i masniji - kaže Hasko, kojem krajem 1992. u radnju dolazi nepoznati Francuz, za kojeg nikada nije saznao ko je, sa ponudom da redovno donira hranu za dječiju kuhinju pa Hasko uskoro počinje i sa pravljenjem obroka za 1.200 djece naredne pune tri godine. 


ŠKAMPE CARLA BILDTA: Po „komandi“ počinje i sa pripremom obroka za MUP-ove, televiziju te nekoliko mjeseci i za uposlenike GRAS-a. Broj dnevnih obroka se penje na nevjerovatnih sedam hiljada.

- Po završetku rata, na  Marijin-Dvoru sam unajmio staru „Makarsku“ u koju sam uložio 420.000 DM. Restoran se zvao Ambasador, a prvih 10 mjeseci je posao išao fenomenalno, a onda je odjednom stao. Tada je skoro svaki dan na škampe dolazio Carl Bildt. Kao gost se pojavio i neki Amerikanac, velika fora u Svjetskoj banci. On je predložio da zajedno otvorimo meksički restoran. Doveo je djevojku i kuhara iz Teksasa, da rade sa mnom. Posao je krenuo odlično, a onda je počeo rat na Kosovu pa su svi Ameri otišli i taj je posao propao. Nagovore me da otvorim diskoteku. Ubrzo vidim sina dobrog prijatelja kako stavlja pušku u gepek i odmah ujutru vratim ključeve u opštinu. Ako kažem prijatelju da mu je dijete otišlo u prljave vode, izgubit ću prijatelja. Ako prešutim, grist će me savjest cijeli život. Tu sam izgubio dosta novca, a i opština mi je ostala dužna jer mi nisu priznali ulaganje. Nakon toga sam od opštine uzeo pod zakup prostor u soliteru kod Građevinskog fakulteta i otvorio slastičarnu. Posao je krenuo ekstradobro - kaže Hasko.



HODŽA I SIHRE: Sreća ga i ovdje brzo napušta. Zbog raznih problema sa bankom i hipotekom prinuđen je na hitnu prodaju radnje, ali kupaca nema pa nema. Panika je sve veća.

- Dođe sa pijace prijatelj i predloži mi da odem jednom hodži u Vitez. To je 2004/5. godina. Sav izgubljen odem u Vitez, kod tog mladog hodže. Kažem mu o čemu se radi, a on mi poruči da krenem u Sarajevo, a on će sa svojim djetetom i autom da me prati. U radnji sam imao 15-ak žardinjera cvjeća, a on mi je rekao da stavim najlona po podu, da istresem zemlju i da je dobro pregledam. On je samo sjedio i gledao. U petoj ili šestoj žardinjeri sam našao neke dlake zamotane crvenim koncem. On je to uzeo, zamotao i zapalio i rekao da ide kući. Sjećam se, petak je bio. Ujutro me nazvala nekadašnja komšinica iz Trpnja i rekla da hoće da kupi radnju jer je vidjela u oglasu. Dobio sam i više nego što sam tražio. Nevjerovatno! -  govori nam Hasko.

Nakon toga nižu se dobro plaćeni poslovi po restoranima u Mostaru, Orašju, gdje se ne zadržava dugo, a onda dobija i ponudu da ide u Zagreb, gdje bi vodio ćevabdžinicu čiji vlasnici imaju namjeru da pokrenu lanac po cijeloj Hrvatskoj i šire. Očekivano, Hasko i ovdje pravi dobar posao, ali se partneri uskoro razilaze pa se naš sagovornik, u vrijeme februarskih protesta 2014.  godine, ponovo vraća u rodni grad. 


SRETNO SA „DEVETKOM“: Počinje raditi u vogošćanskom hotelu Park, pa u restoranu na Bjelašnici iako je prvobitni plan po povratku bio da vodi posao u hotelu Imzit, koji se zbog raznih problema nikada nije otvorio. U međuvremenu, pod misterioznim okolnostima, gubi već dobijeni tender za restoran u Elektroprivredi, ali se, kaže, ne odlučuje za sudski proces. U februaru ove godine prihvata ponudu i ulazi u pomenutu „Devetku“, gdje dva mjeseca čeka da mu priključe struju. Kao i u sve prethodne, i u ovu radnju Hasko je ušao pun entuzijazma. Novi uspjesi su nesumnjivo pred njim.


NEIZBRISIV TRAG U FUDBALU 

Hasko je i veliki ljubitelj fudbala. Kao igrač i menadžer vodio je nekoliko nižerangiranih klubova. Pravio velike rezultate, osvajao nagrade za fair play, organizovao turnire, pomagao igračima da završavaju škole, zapošljavao ih, a nerijetko je sam bio najveći finansijer. Kao direktor reprezentacije u malom fudbalu ostat će upamćen kao osoba koja je uz pomoć prijatelja u prvim godinama nakon rata privoljela igrače hrvatske nacionalisti da obuku državni dres. Za razne sportske dogodovštine, namještanja, pritiske, ali i one lijepe trenutke ovoga puta nije bilo prostora. O njima - nekom drugom prilikom.


 SOS SKUPLJI OD PICE 

Za naziv „Tabasco“ Hasko kaže da mu je to bila lijepa i kratka riječ, a istoimeni sos je, kaže, pasao uz svako jelo.

- Taj sos je danas relativno jeftin, ali tada je bio jako skup. Sjećam se da mi je pica bila 15 maraka, a tabasko je koštao 17. Bilo je ljudi koji su znali staviti cijeli sos na picu. Ali se iz prijeratnog „Tabasca“ najradije sjećam anegdota sa puževima. Servirali smo ih u kućici. Mnogi su pitali kako se puževi jedu jer postoji hvataljka koja se raširi u kućici pa se onda tankom viljuškom puž izvuče vani. Neki su se gosti pravili pametni pa je tako jedan pokušao kroz školjku da usisa puža, a puž vreo, pa kada mu se vakuum zaljepio za usta s onako vrelim pužem bilo je drame. U Blažuju smo imali fabriku, a znao sam prodati i po 12 kila puževa dnevno. Ljudi su znali ustati od stola da neko drugi sjedne, a onda se opet vrate - sjeća se Hasko.


SEJO SUŠIĆ, NAJBOLJI GOST 

Hasko kaže da je Sejo Sušić svojevremeno bio najbolji potrošač u gradu. 

- On je tada igrao za Crvenu zvezdu. Uđe u kafić sa prijateljima, naruče flaše balantajna, popiju po gutljaj i tako ostave. To je radio po skoro svim kafićima. Bio je jedan tip, zvali su ga Sultan, imao je oko 160 kilograma. Nazove mene Sejo i kaže da će doći Sultan sa prijateljima i zamoli me da mu tanjir nipošto ne bude prazan ni u jednom trenutku. Ali Sultan je cijelu šniclu stavljao odjednom u usta. Nemoguće ga je bilo pratiti. Uzme i karton vina. Jedan čovjek je samo njega služio. To je bilo negdje 1982. ili 1983. godine. Sultan će kasnije otvoriti svoj restoran. Sejo kada dođe avionom dovede u kafanu i pilote i stjuardese, a onda plati sve i za svoju ekipe i za Sultanovu. Seju su konobari najviše voljeli kao gosta - kaže Hasko.


IVICA OSIM, GOSPODIN SA RUŽOM

Jedan od najdražih gostiju Hasku je uvijek bio legendarni Ivica Osim.
- Uvijek mi se drago sresti s Ivicom Osimom. On je moj stari gost. Kada sam kao dijete prodavao cvijeće, od njega sam znao dobiti za jednu ružu dedinu platu. On je uvijek bio veliki gospodin - kaže naš sagovornik.


HADŽIJA JABUČAR 

- Hadžija Jabučar me nagovarao, nakon svih tih problema sa kreditima, da uzmem ovu radnju. On mi je rekao: „Hasane, ja sam sa tobom u talu kad si u minusu. Kada si u plusu, ja neću ništa. Ja ću te podržati.“ Ima još dobrih ljudi - kaže Hasko.


OSEDLANA MASLENICA 

Ko je probao Haskove specijalitete, nije im našao mane. Tajna je zapravo vrlo jednostavna.

- Sve što pravim, pravim sa merakom. Ako nešto moram izdvojiti, dobre sam pare zaradio na osedlanoj maslenici, preko koje ide teleća šnicla i sos od šampinjona. Dnevno sam, 80-ih godina, prodavao 200-300 komada. Radim dobro i tulumbu, i baklavu i hurmašicu, ali i voćne torte, kreme... Za svako jelo samo treba raspoložen čovjek. To je najbolji recept. Samo raspoložen čovjek može napraviti dobro jelo - tvrdi Hasko.

 HASKOV DOPRINOS DRUGI MASNO NAPLATILI 

Sve što je radio u ratu, Hasko je smatrao svojim doprinosom odbrani. Neki su to međutim zloupotrijebili.

- Federalna uprava policije je donijela odluku da mi plati 120.000 KM, što sam hranio policiju nekoliko mjeseci. Rekao sam da ne želim taj novac jer je to moj ratni doprinos. Znam da je policija uzela hranu i iz Bosnalijekove kuhinje, uz napravljen zapisnik. Priznato im je 80.000 DM. To se plaćalo u cigaretama. Čovjek koji je prodao te cigarete za Bosnalijekov dug dobio je 800.000 maraka. Od mene je ta osoba tražila potpis na odluku za moje potraživanje od 120.000 i htjela mi dati svih tih 800.000 maraka. To je bilo negdje pred kraj rata. Naravno da nisam prihvatio. Na tih 200.000 maraka u cigarama, mojih i Bosnalijekovih, u parama se moglo dobiti dva miliona maraka. Poslije sam saznao da je neko ipak naplatio to moje potraživanja - kaže Hasko.



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

sun
U BiH veći dio dana sunčano
24.03.2017

U Bosni i Hercegovini danas će veći dio dana biti pretežno sunčano vrijeme.

mjesec
Knjiga.ba čitaocima preporučuje nove naslove za proljeće
24.03.2017

Najveća online knjižara Knjiga.ba čitaocima za ovo proljeće preporučuje naslove koji bi trebali da budu zastupljeni u svakoj kućnoj biblioteci.

laj
Lajčak: Htio sam skrenuti pažnju EU na odgovornost koju imamo prema regionu
24.03.2017