Race for Cure
sanela 2

Sanela Prašović-Gadžo: Navijam za Njemačku

02.07.2016

 Goste u svojim emisijama sama bira i ne daje im pitanja unaprijed! Postavlja pitanja sve dok ne dobije odgovor! Njen najtvrđi sagovornik bila je Željka Cvijanović, premijerka Vlade Republike Srpske, a intervju sa Tomislavom Nikolićem prenijele su i svjetske TV-stanice. Nije joj jasno čega se plaše mladi novinari



Intervju objavljen u magazinu Start BiH 


 Upravo smo vas zatekli u montaži. Koliko u prosjeku traje montaža emisije „Interview 20“?

- To je najljepši, najkreativniji dio ovog posla. Posebno je lijepo kada radite sportiste ili umjetnike pa imate slobodu koristiti arhivski materijal. Onda se u montaži lijepo igram, kao upravo sada montirajući emisiju sa sjajnim Gibonnijem.


 Ima li situacija da se traži neka naknadna intervencija?

- Ne, meni se to nije često dešavalo. Zapravo, samo sam jednom bila zamoljena od PR-službe da izbacim nešto što je gošća rekla, ali nisam napravila tu intervenciju.


Traže li gosti pitanja unaprijed?

- Nikada, ali nikada ne pravim te ustupke. Iz praktičnog razloga. Ne znam u kojem pravcu će nas razgovor odvesti i šta onda znače pitanja? Ništa! Ukratko, ako traže, diplomatski pošaljem nekoliko tema o kojim želim razgovarati.


Pravite li kompromise sa sagovornikom oko pitanja ili teme?

- Ne.


Mnogi tvrde da je od vještog političara nemoguće izvući nešto što ne želi da kaže. Slažete li se?

- Eh, ne slažem. Je l' mislite da je predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić želio da se izvinjava zbog Srebrenice u mojoj emisiji? Sigurno da nije, ali sam ga dovela do toga. Ili mislite da je Đukanović manje vješt političar jer sam ga dovela do ludila na njegovoj press-konferenciji u Podgorici, uz direktan TV-prijenos na TVCG, kada je morao da odgovori, a uopće to nije želio... Novinar mora da pita i ponavlja pitanje sve dok ne dobije odgovor. Sve drugo je držanje mikrofona. Puno danas, nažalost, imamo držača mikrofona.


Dešava li se da neko odbije poziv za intervju?

- Rijetko, ali da.


 Ko su bili najtvrđi sagovornici?

- Teško je bilo razgovarati sa premijerkom RS Željkom Cvijanović. To je onaj intervju u kojem od, negdje, 12-13. minute počinje naše nadvikivanje i tako do 70. minute. Najduži i načudniji intervju koji sam uradila. Ona svoju priču, a ja svoja pitanja.


A ko vas je pozitivno iznenadio, ko je bio iznad očekivanja?

- Evo, sjajnu priču je ispričao Gibonni, prije nekoliko dana u Splitu. Dođeš na intervju, a gost to toliko cijeni da onda sa tobom i ekipom provede pola dana. Toliko širine kod nekoga odavno nisam srela. Sa njim možete razgovarati o politici, historiji, umjetnosti, svemu.


Koji su vam najdraži gosti? Političari, umjetnici, sportisti...?

- Sportisti, bez dileme. Ali ja sam na svom terenu sa političarima. Sad ću bez pripreme odraditi intervju koga god da dovedete ispred mene iz svijeta politike.


 Kakve su pripreme sa predstavnicima vjerskih institucija?

- Obimne. Radila sam ukupno četiri takve emisije i za svaku sam se morala ozbiljno pripremiti jer ne želim olako ulaziti u vjeska pitanja. Rekli su mi i vladika i reis i efendija i kardinal da su bile odlične emisije, a rekli su mi to i gledatelji.


Koji intervju najčešće prepričavate?

- Onaj koji je objavljen u cijelom svijetu. Dakle, intervju sa Tomislavom Nikolićem.


Na osnovu kojih se kriterijuma odlučujete za izbor gosta?

- Možda nećete vjerovati, ali ja imam taj luksuz u poslu koji radim da snimam samo one goste koje želim snimiti. Sama biram. Nemam nikoga iznad glave ko će mi naložiti koga da radim. Dakle, biram priču, situaciju, vrijeme, aktuelnost, značaj.


S obzirom da u domaćoj politici odavno nema „novih lica“, primjećujete li ikakvu promjenu u njihovim stavovima, načinu razmišljanja? Ili ne mrdamo iz mjesta? 

- Moje je osobno mišljenje da mi politički nismo „u mjestu“, već smo korak naprijed, nazad dva. Tužna sam što je izgubljen kredibilitet, a uporno nam govore da idemo jurišno naprijed u EU sa tom agendom i mehanizmom koordinacije za koji smo tu istu EU prvo slagali da smo ga usvojili, a još uvijek ga evo usvajamo. To je tako ponižavajuće i sramotno. Ja sam pitala Mirka Šarovića kako smo to mogli uraditi, a on mi je objasnio „da nam aplikacija ne bi bila usvojena da nismo rekli da smo mehanizam usvojili“! Pa to je strašno! Zamislite kako nas gledaju ti zvaničnici EU? Šta smo mi? Varalice?


Imate dosta zvaničnih i nezvaničnih informacija. Vjerujete li iskreno u neki veći napredak u skorijoj budućnosti?

- Djelomično sam na to pitanje odgovorila u prethodnom odgovoru. Korak naprijed, nazad dva. Mi dižemo kredite od MMF-a ne da bismo gradili autoput već da bi državna administracija imala plate. Gdje je tu napredak? Ako griješim, evo, izvinjavam se, ali voljela bih da nam konačno to vlast objasni.


 Postoji li neko, možda stranac, koga već dugo pokušavate dovesti pred kameru?

- Ja sam uvijek iskrena. Dvije i pol godine čekam da kabinet Aleksandra Vučića odgovori na moj zahtjev. Ali on neće. Ne znam čega se boji? Ali znam da ide samo na intervjue gdje nosi papire i priča što želi. Moj definitivno nije takav.


Bilo je i vrlo neprijatnih situacija, prijetnji! Da li ste ikada došli do situacija da je potrebna i policijska zaštita?

- Prošle godine je bila ta situacija. Znate, ta prijetnja lebdi u zraku oko mene i danas. Neko kaže da će vas stići metak, a tužitelj kaže da to nije ozbiljno jer je poslao poruku preko FB, a ne direktno. Tada mi je trebala policijska zaštita, ali nisam je tražila i nisam je dobila. Ne bojim se ja tih prijetnji. Ja sam ratni reporter. Svi ti koji mi prijete neka se plaše susreta sa mnom. Toliko u meni hrabrosti ima.


 Da li vam se ikada desilo da iz nekog razloga propadne snimljeni materijal, prije montaže?

- Ne! Snimam emisije sa tri, četiri kamere. Sada to u ovom projektu „Interview 20“ sebi mogu da priuštim i zato to radim. I ne znam kako bih ja to preživjela jer u sve što radim unosim emocije. Ali takve se stvari dešavaju. Sve je moguće.


Nakon toliko godina iskustva, koje su dobre, a koje su loše strane novinarstva?

- Uvijek volim reći da ima više lijepih nego ružnih strana. Lijepo je to što je svaka nova priča koju radite vaš novi izazov. Ne znate nikada kuda će vas odvesti ni kako će završiti. Lijepa su i putovanja, novi ljudi koje upoznajete, nova mjesta koja posjećujete, nove vizije koje iz toga stvarate. Ružno je to što je mnogo osoba, ako ste novinar na televiziji, koje smatraju da vas znaju, mogu da vam, eto, prijete jer im se, recimo, ne svidi što ste ugostili Nikolu Karabatića.


Osjećate li ikada zamor od ovog posla?

- Da. Ponekad sam razočarana što, recimo, pitam Dragana Mektića za uvrede o silikonima, a sve druge kolege šute! Ili, pitam Milana Tegeltiju i neke druge goste za nepravedno držanje u pritvoru predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića, a kolege šute... Ima toga koliko god želite. Ne znam čega se plaše ti mladi novinari?


Da ga morate napustiti, u koje vode biste uplovili?

- U penzionerske.


Kako komentarišete stanje Javnog servisa?

- To je do apsurda dovedeno. Nadam da će političari shvatiti da je BHRT potreba ove države, da u moru privatih TV-kuća mora postojati jedan jak javni sevis svih naroda, svih građana koji neće graditi rejtinge na komercijalnim interesima. Iskreno se nadam da će se to dogoditi.


A kakvo je generalno stanje u medijima u BiH?

- Ima tu svega. Ovisnih, neovisnih, onih koji žele biti neovisni, a nisu. I mi to svi vidimo. Mislim, generalno, da su kriteriji pali, da intervju nije izgovaranje 10 pitanja koje vam urednik napiše i vi ih prenesete bez da razumijete uopće o čemu govorite. Novinarstvo nije ni vrištanje urednika u slušalicu koju voditeljica ima u uhu. Nažalost, toga je sve više, a pravih novinara sve manje. Mi sada nemamo u državi jaku emisiju koja će kritikovati i tražiti odgovore kao što je bila „60 minuta“. Meni jako to nedostaje. Na sceni je atrofija pravog novinarstva.


 Pratite li evropsko prvenstvo u fudbalu i imate li favorita?

- Da, pratim. I navijam za Njemačku.


Vjerujete li u „Brexit“?

- Vidjet ćemo šta će Britanci reći 23. juna. Izlaz ili ne, ali mislim da ako se dogodi da Velika Britanija izađe iz EU, da će to pokrenuti nezaustavljiv proces unutar Europske unije koji niko sada ne može jasno definirati.


Nedavno ste imali zanimljiv status na društvenim mrežama oko neumjesnosti objavljivanje bogatih trpeza dok u državi mnogima „krče crijeva“. Koje vas još naše navike iritiraju?

- Eto, to me nervira. I to sam jasno iskazala. Nije stvar u tome da li živimo u zemlji siromašnih i da je slikanje bogatih trpeza i iftara neumjesno. Stvar je u tome da to fotografisanje nema ama baš nikakve veze sa ramazanom. To je, znate, licemjerstvo. Pozivati se na vjeru, islam, sveti mjesec ramazana, skromnost i poniznost, a istovremeno promovirati raskoš i obilje označavajući to kao dio ramazana, to nije dobro. To uopće nije dobro!


 Šta vas je posljednje obradovalo u BiH?

- Obraduju me uspješni klinci kao što je Džanan Musa.


Gdje ste posljednji put putovali?

- Prošle sedmice sam bila u Splitu.


Bliži se ljeto, planirate li ići negdje?

- Godinama ljetujem sa porodicom na Rabu. Imamo svoju „logu“, svoju uvalu, domaći smo tamo. Tako će biti, vjerujem i nadam se, i ovog ljeta.


 S obzirom da vaša produkcijska kuća ima i serijal o ekologiji, preporučite čitateljima nekoliko „must see“ domaćih lokaliteta?

- Prenj! Treskavica! Nacionalni park Una!


 Imate li neko omiljeno izletiše u blizini glavnog grada?

- Odem na Treskavicu. Uglavnom gdje nema puno ljudi, šminkera koji dolaze da bi ih neko vidio. Ja sam od onih što bježe u pusta područja.


 Kupujete li domaće?

- Da. Ne zato što je to sada popularno, već zato što gradim svijest kod svoje djece i svojih prijatelja da je naša voda bolja i zdravija od one popularne iz susjedne države. Da je Violetin toaletni papir odličan i da ga zato trebaju kupovati, a ne zato jer je domaći. Pa Vispakova kafa, bolja od one dobro poznate iz susjedstva...


Imate dvije kćerke, a starija je već punoljetna. Kako stojite sa autoritetom?

- Nemam sa tim problema. Ja sam i majka i prijatelj, al' bogme i vrisnem kad je neophodno.


Čega se najradije sjećate iz djetinjstva?

- Mogla bih knjigu napisati. Nisam ja bila mirna djevojčica. Moja koljena su uvijek bila krvava. Moje društvo su činili uglavnom dječaci. Išla sam krasti komšijske ribizle i trešnje. Na moru smo krali smokve u bašči ispod Biokova, dok nas vlasnik nije pronašao... Išla sam u muzičku školu i svirala gitaru i onda bih na garaži, koja je bila uz porodičnu kuću, napravila priredbu. Nas nekoliko na garaži, kao, imamo koncert, a dole publika. Ma, ludilo. Ali uz sve vragolije koje sam izvodila, bila sam odlična učenica. Uglavnom, djetinjstvo mi je prošlo veselo, vani, na Mojmilu. Toliko smo bili opušteni i bezbrižni. Žao mi je što nemam sluha i ne znam pjevati. Toliko sam to željela. I sada pjevam u autu dok vozim. Ali samo kada sam potpuno sama.

 

 

 

 

 



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

psi 2
Uznemirujuće fotografije iz Zavidovića: Nepoznati počinioci upucali pse lutalice
19.09.2017

Na Facebook grupi "Nahranimo zajedno naše ulične pujde" danas su se pojavile uznemirujuće vijesti i fotografije.

ki
U BiH sutra oblačno s kišom
19.09.2017

U Bosni i Hercegovini sutra će biti oblačno vrijeme s kišom.

KO
Komisija razmatrala izvještaje revizora za četiri državne institucije
19.09.2017

Komisija će naknadno utvrditi određene zaključke, a za narednu sjednicu najavili su razmatranje izvještaje za još šest institucija kojima je Ured za reviziju institucija BiH dao mišljenje s rezervom.