konjicija

Rusmir Konjicija, liječeni narkoman, posljednji Mohikanac na Boračkom jezeru

06.05.2016

BiH, 06.05.2016

Objavljeno u Magazinu Start BiH 26.04.2016.

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info); Foto: Mevludin Mekić


U ratu smo drogu i novac razmjenjivali tromblonima

Sin je čuvenog doktora, rahmetli Abdulaha, jednog od osnivača SDA, za života navukao se na heroin i kokain. Zalud ga je policija tukla. Ovisnost je bila jača od pendreka. Zahvaljujući bombi, koja je njega skinula sa droge, a njegovog poštara s alkohola, živi na farmi i kraj potoka, bistre vode


- Dobar dan. Znate li gdje živi ovaj što drži koze i golubove? - pitamo na obodu Boračkog jezera stariju gospođu koja okopava bašticu što se proteže uz izrovani makadamski put.

- Kako da ne! Samo nastavite dalje putem - odgovara dok nogu na trenutak odmara na ašovu.

Fakat, stotinjak metara dalje, dok se u prolazu oduševljavamo nizom novih kuća koje redom krasi skladna ambijentalna arhitektura, jedini saobraćajni znak koji vidimo jeste ručno ispisana mala tabla koja pokazuje da je u blizini kamp „Rahatluk“.


RAHATLUK SIERRA NEVADE

Nedugo zatim, iza reda ukrasnih tuja čujemo gugutanje i komešanje. Poslije par koraka uspostavljamo i „vizualni kontakt“. Ponosni na svoj izgled, golubovi su nam za dobrodošlicu već pripremili predstavu. Šire raskošne repove, sinhronizovano se vrte ukrug, a umjesto nagrade u vidu zrna kukuruza, kojeg naravno nemamo, čini se da su zadovoljni i pažnjom koju su nam svakako privukli. Sve se to dešava pod budnim okom nadzornih kamera koje pokrivaju gotovo cijelo ovo novo naselje. Uskoro se iza ograde pojavljuje i domaćin Rusmir Konjicija, u pratnji pravog malog životinjskog carstva. Rusmir je, inače, sin rahmetli Abdulaha Konjicije, bivšeg predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. 

- Dobrodošli u Sierra Nevadu - govori zauzdavajući lavež četvernožnog orkestra koji čine dvije čivave, terijer, belgijski ovčar, dok Tara, skotna ženka pit bul, iz duboke hladovine u kavezu, poprilično nezainteresovano posmatra iznenadni cirkus u dvorištu.

Gosti nisu oduševili ni tri para paunova, kojima naš dolazak nije dovoljan razlog da razmotaju živopisnu repnu lepezu, što svakako ne umanjuje nevjerovatno pozitivnu atmosferu kojom zrači ovo imanje i terapeutsko djelovanje okolnog pejzaža.

Ovom malom komadiću raja prethodio je višedecenijski pakao droge i ovisnosti kroz koji je Rusmir prošao prije nego što je, uz nadljudske napore, postao novi čovjek, sa starom ličnom kartom i imenom.

- Sada sam potpuno druga osoba, a ono kroz šta sam ja prošao ne bih poželio ni najcrnjem dušmanu - govori i pripaljuje cigaretu. To je sada jedina navika u njegovom životu za koju možemo reći da ne pripada zdravom i prirodnom okruženju.


OVISNOST JAČA OD PENDREKA

Sjete u njegovom pogledu nema. Iako se, kaže, nekih stvari iz tog perioda ne sjeća najbolje, to nije razlog zašto „novi“ Rusmir ne voli da se previše sjeća života „starog“ Rusmira jerje „sa njim“, tim „starim Rusmirom“, definitivno raskrstio. Ipak, za magazin Start BiH će, kaže, otvoriti dušu, a ako neko iz toga izvuče pouku, bit će sretan.

- Prvi sam kontakt sa drogama imao kao klinac. Najprije uzmeš tabletu, artane, parkopane, onda dođe hašiš na pločice koji se rez'o jer se trava tada nije pušila. Potom herioin, LSD, kokain... Sve što je bilo u Evropi dolazilo je i kod nas. Koncerti, muzika, droga, mladost, ludost! Sve vas to nevjerovatno brzo uzme pod svoje - u dvije rečenice opisuje Rusmir svoju mladost.

A potom se na sve to vraća, ali sa više detalja.

- Prvi put nam je neki čovjek podvalio heroin pod hašiš, a to nas je baš puklo. Uzimate ga najprije na nos, pa na iglu. Ne znaš ni šta radiš. Kada shvatite o čemu se radi, tada vas je već ujelo ko pit bul. Drži i ne pušta!

Ti neki prvi kontakti sa drogama su bili krajem 70-tih, početkom 80-tih.

Nakon toga je bilo svega i svačega. U to Titino doba Bog je po zemlji hodao. Granice su bile otvorene, crveni pasoš je vrijedio. Mogli ste spavati gdje hoćete - govori Rusmir.

Nakon što je droga počela intenzivno i u većim količinama kružiti njegovim venama, Rusmir je shvatio da ima puno veći problem od spavanja. Mladost u njemu je venula, a nemoćno tijelo oživljavale su samo apstinentske krize. Privid i iluzija užitka koju je možda na početku i osjećao, odavno je nestala. Život pod djejstvom droga Rusmira je ubrzano trošio, a kraj se mogao naslutiti.

- Do početka rata nekoliko puta sam pokušavao da se skinem sa droga. Prolazio krize, išao na liječenje... Sanjao da sam ostavio drogu! Izdržao bih bez nje desetak dana. Više nisam mogao. Doze su se samo povećavale. Daješ pare, plaćaš da budeš bolestan. Nema u drogama nikakvog užitka i ljepote. Ko to kaže, laže! Kada si nadrogiran, ni u seksu nema užitka. Policija je  tukla, ali ovisnost je bila jača od batina. Ne može vas ništa ubiti k'o kriza. Zbog svega toga, danas bih radije i sa pjesmom prošao kroz špalir batina, nego da opet probam drogu. Bez obzira što sam bio ovisnik, nisam krao, već kao i svaki narkoman, preprodavao drogu. Iako sam bio iz dobrostojeće porodice, to ništa nije značilo. Kada uđete u svijet droge, tu vas niko ne može finansirati taman da vam je otac sam Rockefeller - ističe Konjicija.


DAJ PARE

Iako je punih 30 godina bio ovisnik, u Rusmirovom ponašanju i pokretima danas gotovo da nema nikakvih nekontrolisanih tikova, tog trajnog pečata kojeg opijati ostavljaju.

- Tada je droga bila čista. Ako su je i miješali, znali su šta rade. Danas nepismeni likovi miješaju i dilaju drogu. Stavljaju u nju boga pitaj šta. Nije ih briga za posljedice. Samo im je do para - siguran je Rusmir.

Priča, na Dedinje, na odvikavanje, otišao je 1986. Tamo je radila dr. Vesna Fridman, „čije ime treba spomenuti stojeći“. Mamom su je zvali. Izdržao osam mjeseci na metadonu, što je bila droga „na državnim jaslama“. Iako su se početak rata 1992. i nestašica svega i svačega koja je sa njim došla činili kao prilika da se riješi droge, nje zapravo uopšte nije manjkalo. Ako ta informacija možda nekima i nije iznenađenje, kanali kojima je stizala do vena sarajevskih narkomana svakako jeste.

- U ratu su nam sa Grbavice u školskom tromblonu poznanici preko Miljacke, kod Zemaljskog muzeja, Botaničke bašte, dostavljali drogu. Mi smo čekali i gledali kako tromblon leti. Na isti način smo je i plaćali, ali bilo je i raznih kompenzacija. Uglavnom, „letilo je“ - prisjeća se Rusmir.

A kad je Dejton potpisan, našli se narkomani s obje strane rijeke Miljacke na bivšoj crti razdvajanja. Rusmir je bio tada na metadonu, heroinu, kokainu... Počinje sa terapijom odvikavanja. Nije uspio.


NESANICA I BOMBA IZ DŽENETA

Prelomni trenutak se dogodio 2008. godine, na 30. godišnjicu prvog iskustva s opijatima, kada je Rusmir punio stupce crne hronike.

- Sve se promijenilo kada je pukla ta rajska, dženetska bomba koju sam postavio na vrata, a aktivirao ju je poštar. O čemu se zapravo radilo? Meni su kuću stalno obijali, pljačkali, a ja sam išao u policiju i to prijavljivao. Međutim, pošto sam uglavnom bio nadrogiran, mene tamo niko nije registrovao niti mi je vjerovao. Mislili su da sam budala - kaže Rusmir.

On je onda odlučio da se sam pobrine za provalnika. Postavio je ručnu bombu iza ulaznih vrata. Ubrzo je čuo eksploziju, vidio prozore kako lete u zrak...

- Bombu je aktivirao poštar, ali po nagovoru jedne osobe koja je namjeravala steći imovinsku korist i to tako što će mene poslati u zatvor. Ta osoba je prije toga napila poštara. Poštar je bio fin čovjek, kolateralna šteta u ovom slučaju. Prošao je bez težih povreda jer je kašikara bila oslabljena. Sa mnom je tada bila djevojka koja je također uhapšena, ali je potom puštena jer nije imala nikakve veze sa tim. Dobio sam tri godine zatvora. Prvo sam u istrazi bio 14 mjeseci. Onda su me pustili, pa ponovo uhapsili jer su me našli sa gramom droge. Nazad u zatvor! Uglavnom, u zatvoru sam proveo pet i pol godina, od 2008. do 2013. Sa poštarom sam ostao u dobrom kontaktu, a često sam mu znao reći da je ta bomba iz dženeta došla jer da nije bilo nje on i ja bismo odavno bili dole gdje nema ni vrata ni prozora. Njega je skinula s alkohola, a mene sa droge - priča Rusmir s osmijehom o najbitnijem momentu u životu i to ne samo njegovom.

Definitivnu odluku o skidanju sa droga donosi u zatvoru, 2009. Zatvor mu je, kaže, spasio glavu. Tu mu je „pukao film“, rekao je sebi da će ili se skinuti sa droga ili pod zemlju. Kanio se i metadona, iako je u zatvoru na njega imao pravo. Kad je krenula kriza, počeli bolovi, nije spavao 65 noći. „Čist“ je sedam godina.

Iz zatvora u Zenici izlazi 2013. Peživljava uz pomoć ušteđevine jer mu je „čak i pod narkoticima, radila hidrocentrala u glavi“. Fond za crne dane mu je itekako dobro došao. Naime, dok je boravio u zatvoru, Rusmirove nekretnine su i dalje ostale meta pljačkaša, a na njegove apele da mu je zapečate, još dok je bio u zatvoru, država nije reagovala.

- Kuća mi je bila sva prerovljena, pokradena. Majka je bila primarijus, otac doktor nauka i šef katedre pneumofiziologije na fakulteta. Kuća je bila puna umjetnina. Sve su pokrali. Ostali su portreti oca, majke i moje kćerke iz prvog braka. To nisu mogli prodati. Ukrali su i dio novca koji sam bio sakrio u šumu. Mnogi su tražili da im prodam imovinu, nisam htio. Razni su se lešinari skupljali oko mene i dok sam bio u zatvoru i kada sam tek izašao, ali je „hidrocentrala“ uvijek radila - priča Rusmir i kažiprstom ponosno upire u glavu.


BRENA, MOBING I FARMA

Ušteđevine je međutim brzo nestalo, pa od prijatelja posuđuje 15.000 KM koje troši da svu svoju imovinu administrativno riješi. Nakon toga, ulazi u posao posredovanja u prometu nekretninama, prodaje imovinu u centru grada, kupuje stan u neposrednoj blizini sa pogledom na imovinu koju je upravo prodao. Ogorčen licemjerjem ljudi, lažima, ogovaranjima, zamoren gradskom vrevom, odlučuje da obnovi nekadašnje porodično imanje u Fojnici, gdje bi počeo živjeti farmerskim načinom života sa svojom partnericom Samrom Muhić.

- U avgustu prošle godine, Samri sam rekao da sjedemo u auto i probamo ovaj novi dio autoputa, pa da onda produžimo na kupanje na Boračko jezero. Došli smo na kupanje 50 metara od ove kuće u kojoj sada živim.  Tada sam primijetio mali golubarnik koji je imao bivši vlasnik i to mi je privuklo pažnju. U djetinjstvu sam volio golubove. I dvorište mi se svidjelo, a kada sam saznao da je imanje na prodaju, kuću nisam htio ni da pogledam. Toliko sam bio oduševljen da sam kupovinu regulisao isti dan kod notara i odmah sam preselio - priča nam s ushićenjem.

Kako to i dolikuje našem mentalitetu i običajima, preseljenje se sa prijateljima moralo proslaviti okretanjem ražnja i roštilja, a za tu priliku se kupila mala koza koja će, kako će se ispostaviti, Rusmirov život sasvim slučajno usmjeriti u novom pravcu.

- Dok sam živu kozu vozio prema imanju, zastao sam da nešto kupim, a kada sam otvorio gepek ona je zapjevala k'o Brena tako da joj je to ime i ostalo. U istom trenutku mi je bilo jasno da ona jednostavno ne može završiti na ražnju - sjeća se Rusmir početka svog prijateljstva sa kozama.

Međutim, nakon olako datog obećanja Breni, po dolasku kući su, jedan za drugim, uslijedili logistički problemi. Kozu, koju je doveo da mu „pjeva k'o Gertruda Munitić“, nije imao gdje držati pa ju je zatvorio u kavez za pse. Bilo mu žao što je koza Brena sama, pa je kupio još dvije koze. No, potukoše se one. I, tako, koza po koza...

- U jednom trenutku sam držao 19 koza u dvorištu. Napravile su mi herbalno čišćenje po avliji jer su jele hibiskus, tuje... Plac sa kućom i objektima ima 600 kvadratnih metara i nije bilo mjesta i za koze i za nas. Zato sam kupio obližnji ranč. Jesen i zimu, po najvećem nevremenu, sam  pravio štale, ogradu, a onda, postepeno, prebacivao koze koje ja muzem, hranim, donosim im sijeno... - kaže nam Rusmir.


KRAJ POTOKA, BISTRE VODE

Ranč u kome danas koze borave po svemu liči na savremenu farmu, a uskoro bi ljubav prema kozama mogla postati i pravi biznis. Rusmir se, evo, uči poslu sa kozama. Za sada, niti jedna nije završila na ražnju.

- Nikome ne dam da u potoku lovi ribu, kamoli da mi neko koze kolje - ističe on.

U zasebnoj štali, tik pored koza, boravi još jedan Rusmirov ljubimac - trkaći crni konj My Song, kojem će se uskoro pridružiti i društvo po koje je Konjicija išao u čuvene Prnjavorske ergele.

Kose podvijene u rep, s indijanskim nožem za pasom, poluizblijedjelim tetovažama iz „prošlog“ života i blago povijenim vratom, Rusmir svakako više podsjeća na posljednjeg Mohikanca, nego na farmera koji sa ogromnom ljubavlju koze tretira više kao kućne ljubimce nego kao stoku. Ako je na obalama Boračkog jezera, za samo osam mjeseci izgradio pravo malo harmonično životinjsko carstvo i moderno imanje, ne treba čuditi ukoliko ga naredni put posjetimo kao jednog od najuspešnijih bh. farmera.

 

NIŠTA GORE OD NERADA

 

- Svako misli da droga nije njegov problem, ali to je tako dok se neko njihov ne počne drogirati. Tada je već kasno. Problem nema samo narkoman, već cijelo društvo. Prvo, njegova najbliža familija, pa onda daljnja, pa komšije, poznanici. To je dramatičan proces. Ja sam završio tri godine stomatologije, a onda sam ušao u pakao droge. Čak sam i olimpijski vatromet 1984. gledao iz zatvora. Tada je droga bila teški bauk. Zbog džointa je policija hapsila i bubrege odvaljivala. Ako ste već ušli u svijet droge, čitajte knjige, radite nešto. Ništa gore od nerada. Ja ovdje nemam vremena ni za šta. Radim po cijeli dan, a neradnike ne mogu smisliti. Zapamtite, svako je kovač sreće svoje - poručuje Rusmir.

 

SIR S INTERNETA

Iako nije imala iskustvo života na selu i u prirodu, Samra, Rusmirova djevojka, polako se privikava na novu okolinu, a koziji sir koji pravi odličnog je kvaliteta.

- Dok je Rusmir sve ovo pravio ja sam preko interneta tražila recepte i gledala kako se šta pravi. Recept za sir je s interneta - kaže Samra. 



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

Trenutno nema dostupnih novosti iz odabrane rubrike.

No Frost Gorenje