gj ismir

Glas javnosti : Ismir Musić, udomitelj pasa

08.12.2015
BiH, 08.12.2015.
Tekst objavljen 30.06.2015. godine u Magazinu Start BiH

 

Bojao sam se psa, ali sam poželio da spasim barem jednog

 

Glas javnosti je rubrika kojom magazin Start BiH već duže vremena daje mogućnost i priliku sasvim običnim ljudima da iznesu svoja iskustva, mišljenja, sugestije, probleme koji ih tište, ali i pozitivne primjere - bez ikakvih intervencija naše redakcije na sadržaj teksta


 

U veterinarskoj stanici Ismir Musić, iz Sarajeva, čistio je boksove i izvodio pse u šetnje, a na fejsbuku je, srećući se sa tužnom sudbinom napuštenih životinja, napravio stranicu Psi i mačke za udomljavanje (Dogs and cats for adoption -Bosnia). Želio je postati veterinar, ali se loša sreća ispriječila na putu, pa je tako postao udomitelj pasa i mačaka i za proteklih par godina je širom Evrope udomio veliki broj životinja iz BiH. Ismir radi kao konobar u jednom kafiću na Baščaršiji, a brinući o životinjama sreo je i svoju ljubav - djevojku iz Austrije koja mu je pomogla da mnogim od njih pronađe dom. Tako ga je i osvojila jer, kako Ismir kaže, put do njegovog srca ne ide preko stomaka, već preko životinja.

- Dok sam bio gimnazijalac, planirao sam upisati filozofiju i studirati jezike, ali sam pred kraj četvrtog razreda našao tri kučića na ulici, na Sedreniku, prekoputa kafića Vidikovac, ispred kontejnera i odlučio sam da uzmem jednog za sebe. To je sada moja Roksi. Roksi sam odabrao jer je djelovala nekako cool dok je drugi psić bio jako veseo i razdragan i znao sam da će njega sigurno uzeti neko drugi. Treći je bio jako bolestan i znao sam da mu ne mogu pomoći. Ranije nikada nisam imao psa i, da budem iskren – bojao sam ih se, a kada sam odlučio da uzmem Roksi nisam je smio uzeti u ruke, nego sam zamolio mog najboljeg prijatelja Amela Kulića da dođe i da mi je odnese do kuće. Dao sam mu moju duksericu da je umota. Negdje na pola puta sam se upitao zašto bi on nosio mog psa i tako je nekako počelo.

Moja porodica je u početku bila protiv psa u kući, mislim da smo se godinu dana svađali oko toga da li će ona ostati ili ne, ali su se polako navikli i danas je svi vole. Par dana kasnije sam otišao na mjesto gdje sam uzeo Roksi i drugih psića nije bilo. Jedan čovjek mi je rekao da su ih odnijeli šintori. Tada sam počeo da pomalo hranim pse lutalice, na koje sam nailazio. Malo nakon što sam uzeo Roksi, mačka Fehma se okoti u mojoj avliji i dobijem tri mačića, pa sam brinuo i o njima. Kada sam svoju Roksi odveo na sterilizaciju, u veterinarskoj stanici sam upoznao ljude koji su hvatali pse lutalice i dovodili ih na sterilizacije i počeo sam volontirati kod njih, zajedno sa Amelom koji je također uzeo jednog psa sa ulice. Njegov pas se zove Roki, pa se sada Roksi i Roki lijepo druže.

 

Obavezno provjerava udomitelje


- Za ove skoro tri godine udomio sam oko 120 pasa i mačaka, većinu izvan BiH. Nalazim životinje, vodim ih kod veterinara, sklanjam s ulica u privatne pansione za pse i mačke po Sarajevu, a preko fejsbuka im tražim domove. Na početku sam pse uzimao samo sa Vratnika, gdje živim, ali kasnije sam znao ići i u druge gradove ako saznam da je tamo neki pas u nevolji jer prioritet su mi bolesne životinje. Mačka Cicka, kome su paralizovane zadnje noge, sam našao u Olovu i on je sada u svom domu u Manhajmu, u Njemačkoj. Kako vrijeme odmiče, mačke me već same nalaze. Pse pretežno nalazim putem FB jer ljudi postave sliku kada negdje nađu bolesnog psa i ja se onda javim da pomognem. Mnogo je ljudi koji su spremni da daju hranu i ja onda fino idem po svom naselju i hranim i slikam pse za svoje stranice. Udomitelji me nađu preko FB i, ako odaberu psa koji je već u privatnom pansionu, ja ih provjeravam tako što nađem nekog koga poznajem u njihovom gradu da ih provjeri: vidi gdje žive, ko čini porodicu, da li je njihov dom pogodan za psa ili mačku, ukoliko već imaju psa - provjerimo da li je dobro, da li bi prihvatio novog psa u kući, je li agresivan ili ne, da li bi prihvatio mačku ako potencijalni udomitelj traži mačku i onda odlučim da li im trebam dati psa ili mačku koje traže. U BiH sam udomio više mačaka nego pasa jer takav je naš narod, ali oko 80 pasa sam uspio udomiti izvan BiH, širom cijele Evrope, a jednog psa, slijepog Mikija, sam zbrinuo u Kanadu. Našao sam dom i za jednu kornjaču, koja je priča za sebe. Sada već imam i web-stranicu oko koje mi pomažu prijatelji  iz Holandije (bosnianstraydogs.eu) i italijansku FB-stranicu koju vode moji prijatelji u Italiji. Pokušavam da pomognem i ljudima da shvate da je lijepo i dobro da udome životinju. Često je to nemoguće, neki mi čak kažu: „Nosi ga kući, ja ću ga otrovati.“ Sa njima se posvađam, ali mnoge sam i obradio kao, recimo, moju porodicu - naučio sam ih da su psi OK, da se uvijek jave kad prolaze pored nepoznatog čopora, a svoju sestričnu i sestrića često povedem kada idem hraniti pse i u pansione za pse i mačke tako da su oni sada super sa životinjama, pogotovo sestrična Zara koja je već odlučila da će biti veterinarka kad poraste.

 

Ni svi psi nisu isti

 

- Psi koji su manje divlji i kojima malo treba da se naviknu na ljude i opuste, boravkom u pansionu se promijene jer su po cijeli dan sa ljudima koji tu rade, a ja ih obilazim 2-3 puta svake sedmice. Ima i onih koji su baš divlji, koje ne mogu ni uhvatiti, koje hranim već dvije godine i nikad ih nisam ni dohvatio – njima baciš hranu, a oni se prepadnu i počnu bježati – oni su neudomljivi. To je  tužno, ali je tako. Potrudim se da te pse barem sterilišem ili kastriram kada je u toku neka akcija besplatnih sterilizacija. I kada nije akcija, uhvatim nekog divljeg psa i onda skupim sredstva za sterilizaciju preko stranice na fejsbuku.

 

Kaže da za njega briga o napuštenim životinjama nije posao nego način života

 

- Često razmišljam o tome kako bih odustao od ovog da nema dobrih ljudi širom Evrope koji odluče da spase psa ili mačku iz Bosne. U ove tri godine sam se zaista svega nagledao: psi i mačke bez očiju, bez nogu, mačka kojoj su uši odrezane, slijepih životinja, kučića kojeg je udario voz i otkinuo mu dvije noge... To je sve zaista stresno, ali kad uspijem da promijenim život nekoj životinji, kad pas koji hoda po Sedreniku sa komadom hljeba iz kontejnera dobije dom u Austriji, Engleskoj ili drugdje gdje uživa u domu, jede najkvalitetniju moguću hranu, spava u krevetu, kad vidim da je voljen i da mu ništa ne fali u životu – it feels good. Znam da se dešava da psi napadaju ljude i djecu i u takvim situacijama uvijek priskačem u pomoć jer sam se za ove tri godine sasvim oslobodio straha od pasa, znao sam mnogo puta sa svojim psom ući u čopor od 20-ak pasa i nahraniti ih bez ikakvih problema. Moram reći da pas, šta god da uradi, da zalaje na čovjeka ili ga ujede, nije zaslužio da ga neko udari autom, udari ili upuca ili, kao što se desilo u Dobrinji prije dvije godine, siluje kišobranom! Naime, čovjek je u stanju da se brine sam o sebi i ja sam odabrao da se brinem o životinjama jer one zavise od nas.

 

Ljudi koji udome psa mnogo više urade za sebe nego za njega

 

- Meni je moja Roksi moje sve ! Nedavno sam, za njen rođendan, istetovirao njeno ime na ruci. Sva moja raja je voli i jedva čekaju da je vide. Taj pas mi je promijenio život kao i ja njoj, ali ona je mnogo više uticala na mene i mislim da sam za ove tri godine promijenio stotine života ljudima, ali i psima koje sam uspio sterilisati jer neće imati kučića koji bi se kasnije patili na ulicama i koje bi pojedini ljudi šutali, bacali u rijeke i odvajali od majke i slično.


Ne vjeruje da će se problem sa psima u BiH riješiti u skorije vrijeme

 

- Trebalo bi da svako da svoj doprinos. Bez još nekoliko azila u Sarajevu ne možemo ni spominjati rješavanje, a to je u rukama države. Treba nastaviti sa sterilizacijama jer to je najhumanije rješenje. Ubistvo i šintori ne bi trebali biti opcija uopšte, ali nažalost jesu. Haraju po gradu, pogotovo Lokom kompanija krvnika, koja je dobila i veterinarsku stanicu u Reljevu gdje ubijaju pse. Naime, jedna moja poznanica je ušla u tu stanicu kada je tražila da joj vrate dva kučića koje su uzeli iz njene ulice i tvrdi da je vidjela užasan prizor: salu u kojoj je bilo mnogo mrtvih pasa po podu, a na stolu je bio mrtav otvoren pas pored kog su stajala crijeva. Mi nemamo pojma šta oni rade sa psima s ulice dok po televizijama prosipaju priču da ih udomljavaju, a one agresivne humano uspavljuju. Mislim da se oni iživljavaju na njima i Bog zna šta rade sa njima.


Razumije one koji se plaše pasa jer je i sam bio takav

 

- Ipak ih molim da shvate da ubistvo, nasilje i iživljavanje nad njima nije rješenje. Sa njima treba samo polako: date im ostatke ručka ili večera i nahranite ih. To je i sevap i dobar osjećaj jer si nahranio Božije stvorenje koje zavisi od tebe. Ne treba hraniti 15 čopora svaki dan, ali svako od nas može nahraniti pse u svojoj ulici. I ne morate gledati koliko je kvalitetna ta hrana jer bolje išta nego ništa, a mnoge mesnice besplatno daju meso i kosti za pse. Jednom nahranjen pas više neće lajati na vas, oni su intereždžije.




NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

centar
Ajnadžiću uručena zahvalnica Udruženja 'Bosfor'
24.04.2017

Predstavnici Udruženja Bosansko-Tursko prijateljstvo ''Bosfor'' danas su načelniku Općine Centar Sarajevo Nedžadu Ajnadžiću uručili zahvalnicu za podršku tom udruženju.

umj
Vremenska prognoza - Sutra sunčano uz umjerenu oblačnost
24.04.2017

U Sarajevu će biti pretežno sunčano vrijeme. Jutarnja temperatura zraka iznosit će oko 3, a najviša dnevna oko 18 stepeni.

suma
Šume u ZDK-u na meti šumskih bandi
24.04.2017

- Svake godine u ZDK-u se ukrade šume ili već usječena stabla u vrijednosti više od milion i po KM, a to su ogromna sredstva za kanton - istaknuto je na sastanku.

Fališ