gj miroslava

Glas javnosti : Miroslava Saša Knežević, majka petoro djece, profesorica književnosti sa dva fakulteta i bez stalnog zaposlenja

07.12.2015
BiH, 07.12.2015.
Tekst objavljen 27.01.2015. godine u Magazinu Start BiH

 

Vjerovatnije je da me udari avion na Ferhadiji nego da ću se penzionisati; Jedan kolega mi je rekao da je moje ime pogrešno i da je to moj problem; Jednom sam na čas došla sa bebom od 15 dana: beba spava u kolicima, ja pratim čas, pišem, diskutujem... sve dok beba ne zaplače. Profesor pita kakva je to mačka, ja kažem samo moja beba


Sarajka Miroslava Saša Knežević je majka petoro djece, Sare i Jana, koji studiraju, Dore, koja je mlađa osnovka, i Leona i Nike koji idu u vrtić.  Profesorica je književnosti sa nizom aktivističkih angažmana. Već 17 godina nema stalni posao nego u različitim osnovnim i srednjim školama radi privremeno, ponekada po pola norme, nekada u dvije škole istovremeno. Ali duboko vjeruje da će sve biti dobro

 

- Mislim da sam pregorjela u tom iščekivanju i nadanju, više me uopšte ne brine kako će završiti moji intervjui za posao i ne vjerujem da ću ikada dobiti stalni posao i to putem konkursa. Nedavno smo u školi, u kojoj radim privremeno, jednu koleginicu pratili u penziju i ja kažem da ne mogu ni zamisliti da ću ja to ikada doživjeti. Vjerovatnije je da me udari avion u Ferhadiji i da sutradan u novinama osvane vijest: avion udario 95-godišnju profesoricu književnosti na putu na posao, dan prije nego je prvi put trebala biti primljena u stalni radni odnos i par dana prije promocije njene treće knjige. Ali znate onu Lošinu pjesmu: Čovjek u životu ima dvije ljubavi – jedna mu kuha, a druga mu je sudbina?


Gdje je ta greška sa mnom

 

- Volim biti predavačica i nastavnica, završila sam Pedagošku akademiji i Filozofski fakultet i sada čekam datum za odbranu magistarske teze na Rodnim studijama. Često mi kažu da sam prekvalifikovana, a ja sam samo vrlo otvorena i kažem ono što mislim jer vjerujem da pametna žena misli ono što kaže, ali ne kaže sve što misli. Juče sam imala razgovor za posao u školi u kojoj trenutno radim na određeno i koleginica iz konkursne komisije, sa kojom se inače dobro slažem, kaže da je jedva čekala da vidi moj CV, da vidi ko sam to pa ja i gdje je ta greška sa mnom zbog čega ne uspijevam da dobijem stalni posao. Direktorica škole mi je u  tvorenom razgovoru rekla da će u stalni radni odnos primiti nastavnicu koja je trudna da bi joj obezbijedila zdravstveno osiguranje i ostalu skrb jer ja kao znam kako je biti nezaposlena majka! A ako u međuvremenu ne nađem posao da im se javim i da će tu vjerovatno biti mjesta za mene, također privremeno, za vrijeme tog porodiljskog. Hvala joj i na tome jer je jedina na svim dosadašnjim razgovorima bila otvorena i iskrena.

 

Uvijek prva, a prime drugog i četvrtog

 

- Dakle, najčešće zapošljavaju ljude mlađe od mene, ljude koji su mnogo nakon mene završili fakultet, ljude koji imaju manje škole i iskustva i ljuta sam zbog toga. Zbog načina na koji nas ispituju na tim konkursima jer to su ljudi koji se ne predstave ili profesora književnosti ispituju profesori tjelesnog, sekretari, učiteljice, vjeroučitelji i slično. Svjesna sam da sam dominantna u odnosu na njih i pokušavam da kontrolišem emocije i mislim da sam već pregorjela jer uvijek sam na konkursima prva, a prime drugog i četvrtog, osobu koja ima 20 bodova manje nego ja. Jedan kolega mi je rekao da je moje ime pogrešno i da je to moj problem. Ali ako je to i tačno, ja ne želim da odem iz Sarajeva iz inata jer ovdje sam rođena i, ako sam ostala ovdje tokom rata i preživjela, rodila dvoje djece, skrbila o haustoru punom penzionera, onda ću ostati i sada i neće me niko otjerati. Ljuta jesam, ali znam na koga i to ne prenosim na one koji to ne zaslužuju, pa problem sa posla ostavljam na poslu, problem iz kuće ostavljam kod kuće i u mozgu imam fajlove, mnogo ih je istovremeno otvoreno, pa ih spuštam i podižem po potrebi. Nisam gorka, nego svaki put kada se naljutim uradim nešto za sebe ili naučim nešto, napišem nekoliko naučnih radova, kreiram predavanje na određenu temu. Sada se, recimo, bavim rodno osjetljivim jezikom i politički korektnim govorom, ili upišem postdiplomski ili rodim dijete. Najlakše je biti pesimist, sjediti, pušiti i kukati kako država ne valja. Sada je među mojim prijateljima i porodicom česta šala: Nemoj, molim te, upisivati doktorski studij, rodit ćeš još jedno. Naime, svaku fazu mog studiranja obilježava jedno dijete.

 

Ne bih se prezuvala

 

- Feminizam živim, a ne zagovaram, samo ljudi to ne razumiju. Feminizam nisu samo prava žena, nego široka paleta inkluzije, od žena, Roma, djece sa posebnim potrebama, odraslih sa posebnim potrebama... Sve do ljevorukih jer i oni su zanemareni - gdje god dođete ručica na vodokotliću je podešena za dešnjake. Možda je šašav primjer, ali takvi se najbolje pamte i o tome niko ne govori, a mene su tome naučili život i moje Rodne studije. Feminizam kod nas zagovaraju samo nevladine organizacije, a žene u parlamentima i drugim institucijama se ponašaju isto kao muškarci. Malo je onih koje imaju stav i mišljenje, uglavnom ostvaruju tuđe ciljeve i interese. Meni je jedan sindikalni vođa rekao da treba da se učlanim u ljevičarsku partiju jer sam ljevičarka. I tačno je, ja jesam ljevičarka, ali ako odem u politiku onda ću to raditi punom snagom, a ne na pola i ne prezuvajući se kao ovi naši muslimani što se izjašnjavaju kao Srbi. 

Vrlo sam liberalna u vaspitanju, nema kazni, ograničenja, zabrana, oduzimanja računara ili sakrivanja kablova jer ja sam sa 14 godina ostala bez majke, a otac je volio svoju slobodu i praktično sam veći dio života bila sama, pa sam dobro ispala. I, ako sam ja ispala ovakva bez tih ograničenja i zabrana – zašto moja djeca ne bi? Svaki roditelj očekuje da njegova djeca budu bolja od njega, tako i ja očekujem da me nadmaše i da se ostvare na način da budu sretni. Tražim samo da ono što počnu dovedu do kraja, bez obzira na to što im to možda u nekom trenutku prestane odgovarati.

 

Sasvim običan dan i sasvim obične ambicije

 

- Ne čitam svježe novine da me nešto ne nasekira i da ne dobijem kakvu ideju da negdje odem i nešto kažem. Čitam ono što mi treba i što me zabavlja. Nedavno sam čitala knjigu Stogodišnjak koji je skočio kroz prozor i nestao, koju mi je dao sin, i istinski sam uživala. Inače se bavim teškim stvarima, uglavnom razgovorima za posao i desi se da me na tim intervjuima pitaju šta sam posljednje pročitala, ali uglavnom ostanu zatečeni jer ne znaju za autore o kojima govorim. Inače ustajem oko 6.20, pijem kafu sa svojom najboljom prijateljicom - sa samom sobom. Potom budim svoje Indijance i spremam ih, djevojčicama pravim frizure, što je svima posebno teško, potom odlazim na posao u ovu školu u kojoj radim do kraja polugodišta (i ne znam šta ću poslije). Dražen (muž) djecu vodi u vrtić, Ivan, sestrin sin, dođe po Doru i vodi je u školu, a veliki su u međuvremenu otišli na fakultet. Za sada stalno idem na intervjue za posao, ali nemam nikakav čvrst plan za budućnost, no imam ambicije. Imam ih zapravo više, a jedna je da se maknem iz osnovne škole i da predajem u nekoj srednjoj školi ili na fakultetu, kao redovna ili vanredna predavačica, bilo gdje: Bihać, Tuzla, Zenica... Mogu putovati za posao koji znam i volim da radim. Mogu biti i direktorka neke osnovne škole, spremna sam za to, godinama gledam druge direktore.

Spremna sam da radim i u institucijama, ali ne kao sekretarica ili lektorica, nego kao neko ko radi, ko kreira. Želim da promijenim nastavni plan i program, da ga rasteretim, skratim i učinim prohodnijim i kreativnijim jer zašto bi djeca npr. iz dva predmeta učila skoro pa iste stvari? Naš nastavni plan je preopširan i preopterećen nepotrebnim činjenicama i djeca to ne mogu zapamtiti. Šta koga briga koliko se u Njemačkoj proizvede automobila ili iskopa rude? Hemiju treba učiti, ali osnovne stvari koje su primjenjive u životu; matematika i fizika treba da razvijaju način mišljenja da znaš da ne smiješ prebrzo voziti jer od toga zavisi brzina kočenja, itd. Toliko da nauče da razmišljaju; bosanski moraju da čitaju da bi se znali izražavati i da im fond riječi ne bi bio užasno mali... Eksterna matura je odlično zamišljena, ali nakaradno se provodi i djeca umiru od straha jer ne mogu to sve zapamtiti i naravno da će praviti đonove, prepisivati, došaptavati se, smišljati signale za a, b i c.

 

Mora postojati plan

 

- Shvatila sam da mi dodiplomski nije dovoljan da zadovoljim svoje  intelektualne potrebe jer ja moram stalno raditi i imati novi intelektualni izazov. Shvatila sam i da kod nas aktivizam i akademizam nisu povezani jer aktivisti nemaju teorijska znanja, a akademci su sasvim pasivni, meni je to izgledalo kao prostor za neke nove aktivnosti. Onda se pojavio i konkurs za Rodne studije sa plaćanjem pola školarine, a to je nešto što sam mogla nekako platiti. Nastava je bila petkom i vikendom, silabusi su mi se svidjeli i to je bilo to, pa sam se dogovorila sa suprugom i velikom djecom. I ranije sam istraživala neke pojave iz te oblasti kao odnos pojavljivanja muškaraca i žena u tekstovima i slikama u čitankama za peti razred, ali to nije bilo na tom nivou. Sada sam dobila novi startnu poziciju jer sam neke stvari naučila da radim na bolji način i tako „dekonstruišem i ljude i pojave“. Generalno mislim da se ljudi trebaju obrazovati, ali mora postojati plan i ne mogu ili ne moraju svi završavati visoke škole, nego nešto u skladu sa svojim mogućnostima. Takve modele imate u svijetu. Sada imamo hiperprodukciju nekih kadrova ili ljudi odlaze u Njemačku i ko zna gdje da njeguju stare ljude i od toga dobro žive, a mi ih se olako odričemo. Zemlja koja se odriče svojih natprosječno obrazovanih ljudi tone u propast.


 

Ako može pauza za pušenje, može i za dojenje

 

- Jednom sam na čas došla sa bebom od 15 dana: beba spava u kolicima, ja pratim čas, pišem, diskutujem... sve dok beba ne zaplače. Profesor pita kakva je to mačka, ja kažem samo moja beba i iznesem dijete van da je nahranim, pa se vratim. Ako kolege mogu izaći da puše, mogu i ja da nahranim dijete. Ili, ako tamo neka parlamentarka može pet godina sa djetetom u parlament, mogu i ja na fakultet.


 

Dora je doristična

 

- Sara je najstarija i ona je zaista ostvarena, vidim da tačno zna šta hoće i da ide tim putem. Jan još nije, on je malo ljubovao, pa je izgubio godinu na fakultetu, ali vidim da je to jedan dobar put i znam da će sve biti OK i dobro. Dora je srednja i ona je doristična i sasvim posebna, potpuno drugačija. Ona je dijete sa posebnim potrebama, ali ovo četvoro se sjajno odnose prema njoj, a ona sama je jako kreativna i nadarena i bit će od nje nešto. Ovo dvoje najmlađih su mali i idu u vrtić, pa mi je još rano govoriti o njima, ali voljela bih da svako od njih nadmaši mene i da budu sretni. Ako to znači da žele da idu negdje – neka idu, a ako ne -  neka ih ovdje, ali ne bih voljela da i sa 35 žive sa mnom. Radije ću stan mijenjati za dva manja!



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

add
Otvorena nova poslovnica Addiko banke u Ferhadiji
23.05.2017

Dodatna pogodnost poslovnice je i radno vrijeme, koje je od 08.00 do 19.00 sati, saopćeno je iz Addiko banke.

kisa
Upozorenje vozačima na moguće iznenadne pljuskove
23.05.2017

Na putevima u Bosni i Hercegovini danas se saobraća po suhom i mjestimično mokrom kolovozu, uz umjeren promet vozila. Upozorava se na moguće iznenadne pljuskove i savjetuje se opreznija vožnja.

deni
Zvizdić sutra u Briselu s Mogherini i premijerima zapadnog Balkana
23.05.2017

Tokom susreta bit će razgovarano o situaciji u regionu u svjetlu posljednjih dešavanja i zajednički razmotreni naredni koraci, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.