gj calto

Glas javnosti : Sabahudin Voloder Čalto, RVI, penzionisani pripadnik Armije BiH i sekretar Boračkog udruženja za područje Dobrinje u Sarajevu

07.12.2015
BiH, 07.12.2015.

Tekst objavljen 18.11.2014. godine u Magazinu Start BiH



Počeli smo se raslojavati već u prvoj godini poslije rata i eto gdje smo sada

 

Nema načina da iko nama ili našoj djeci vrati ono što smo mi dali u ratu. Ovo nije ono za šta sam se borio jer ne mogu prihvatiti da ima nas koji nemamo ništa


 

Četrdesetpetogodišnji Sabahud Voloder Čalto je ratni vojni invalid i penzionisani pripadnik Armije BiH. Danas, 20 godina nakon rata, kaže da ovo što žive on i njegovi prijatelji nije ono za šta su se borili.

- Ovolike socijalne razlike i ovakvo stanje u zemlji čine da ne vidim budućnost ni za sebe a pogotovo ne za svoju djecu. Dvadeset godina je prošlo od rata, a ništa se nije napravilo. Na istoj smo tački na kojoj smo bili i kada je rat završio. Sve sam mislio da bit će bolje, ali sada vidim da to nije to, pogotovo kako djeca rastu - kaže Čalto.

 

Imaju kecelje, ali upoređuju tene

 

Ima dvije kćeri i, kako kaže, imaju sve što im treba, bolje od mnogih koje poznaje, ali opet ne sve ono što bi one željele. Potiče ih da uočavaju svijet oko sebe, da gledaju emisije poput Ispuni mi želju, kako bi vidjele u kakvim sve uslovima i kako ljudi zapravo žive ovdje. 

- Tako valjda samo ublažavam svoju bol što ne mogu da im obezbijedim sve što bi željele. Prošetamo ponekad gradom i kada prolazimo pored  ljudi koji prose dam im marku ili dvije da im one daju. Želim tako da im skrenem pažnju, da ih i one vide - ističe Čalto pa pojašnjava svoju muku zbog socijalnih razlika među  djecom. - Sada su u škole uveli kecelje i to je dobro, i mi smo nosili kecelje, da se ne vidi odjeća i razlike. Ali oni sada upoređuju tene!

Sjeća se vremena svoga djetinjstva, bez mobitela i kompjutera, kada je, kako kaže, bilo više ljubavi i bliskosti, osjećaja da si voljen i da negdje pripadaš. Napominje da su i u to vrijeme roditelji radili, ali da se izlazilo zajedno, zajedno se ručalo, gledala televizija i da su djeca i roditelji mnogo vremena provodili zajedno. Napominje Čalto i da se komšiluk u to vrijeme družio i pazio, da je bilo više poštovanja.

- Nisi mogao proći pored komšinice da joj ne poneseš ceker. Sada su svi nekako nervozni, čak i mi u kući koji se volimo bez rezerve - kaže Čalto kao i to da svakoga dana pokušava dokučiti  razloge ovakvom stanju, ali mu to ne uspijeva: - Moja su djeca, recimo, odrasla bez i nane i dede i nema tog dijela ljubavi, zatim nema komšiluka u kome se kuće nikad ne zaključavaju, komšije se ne posjećuju, a nekada je bilo važnije imati dobrog komšiju nego familiju. Svi su se nekako otuđili. Danas nisam sasvim siguran ni da znam ko sve stanuje u mom haustoru, a kamoli u zgradi.

Pa je u tom svom iznalaženju razloga došao i do jednog po kojem smatra da i mediji snose dio krivice jer se previše priča i piše samo o lošem, a to opet, kako kaže Čalto, dodatno negativno utiče na čovjeka.

 

Sistem koji razjedinjava

 

Sa druge strane Čalto ističe da nema druženja, a da se ne priča o ratu.

 - Onda ne možete izbjeći tugu i ljutnju. Nema načina da iko nama ili našoj djeci vrati ono što smo mi dali u ratu. Ovo nije ono za šta sam se borio jer ne mogu prihvatiti činjenicu da ima nas koji nemamo ništa. A ima ljudi koje poznajem dobro i znam da su mnogo učinili u ratu. Prvenstveno za Dobrinju, jer ja tu živim, tu sam bio neki komandir čete i Dobrinja je u ratu bila grad u gradu, u blokadi mjesecima. Znači, ti ljudi danas nemaju ništa i nema nikog da im pomogne. Mogu ja lično, ali to je marka ili 10 koje ja uzmem od svoje djece, ne mogu više, a njima to ne pomaže.

Siguran je da smo postali sebični, ali i da nas treba potaknuti da bismo bili bolji.

- Toliko je nezaposlenih, toliko ljudi bez nade... Počeli smo raslojavati već u prvoj godini poslije rata i eto gdje smo sada. Ponekad mi se čini, a to je bilo i poslije ovih velikih majskih poplava kada su svi pomagali jedni drugima, da nama fali neka velika nevolja, pa da nas opet ujedini - kaže Čalto.

U ratu mu je nestao brat i do danas nije pronađen, ni živ ni mrtav, a sam Čalto je bio dva puta ranjavan. Ubrzo poslije rata su mu umrli roditelji i on vjeruje da je to od tuge za bratom. Za sebe kaže da je poslije rata naglo ostario, što od ranjavanja, što od tuge. Sada volonterski radi kao sekretar Boračkog udruženja za Dobrinju.

- Srećem se sa toliko tuge i problema da nekad ne znam kako dalje. Dolaze RVI, članovi porodica poginulih drugova, majke, žene i djeca i traže pomoć, očekuju od nas da riješimo probleme, a mi smo tu praktično samo da im kažemo šta im za šta treba i kome da se obrate. Ali pogađaju te priče, bude mi muka jer ne mogu pomoći nekom ko stvarno zaslužuje i pažnju i pomoć. Kroz Dobrinju je tokom rata prošlo 4.000 boraca, sa kraćim ili dužim angažmanom u vojsci i sve smo dijelili, i u vojsci i u komšiluku, po jedan krompir – po jedan, a sad je priča sasvim drugačija - kaže Čalto.

Zatim opet na svoj način analizira ovaj novi  sistem u kome niko nikog ne gleda i nije mu jasno zašto je to tako, je li do politike, neimaštine, razmišlja. Posebno je ljut na političare kojima su, kako kaže, usta puna brige za borce, a kada borcima treba pomoć nigdje nikog nema.

 

- A treba nam samo da država bolje pogleda RVI i borce iz rata 1992-95. i da smo im svi isti, i Sarajevo i Zenica i cijela BiH, a ne da imamo sistem koji nas razjedinjava. Osim toga, i među nama ima jakih pojedinaca koji mogu voditi taj proces, ali čini mi se da je cijeli sistem napravljen tako da ljudi budu razjedinjeni. Ovakav sistem odgovara i nekim pojedincima među nama jer imate neke koji su dobro plaćeni, imate udruženja koja dobivaju mnogo novca jer neko dobiva i 50.000 KM, a neka, kao naše, oko 1.000 KM mjesečno. To zavisi od opštine, ali i od veza udruženja i politike - siguran je Čalto.

Kaže da bi najbolje bilo da su jedinstveni i da se napravi sistem u kojem su svi jednaki i u kome nema zloupotreba. Navodi i primjer da je u toku rata bilo 10 hiljada boraca, a kada je rat završio pojavio se broj od 600.000. Sumnjivo je to, kaže, kao i to da su neki dobili uvjerenje o invalidnosti na osnovu predratne bolesti koja im se, kao, pogoršala zbog rata, te da su i generali imali svoj udio u tome, čak i oni koji su se raštrkali po svijetu, tvrdi.

 

Svi se bolje snašli od Sarajlija

 

- Mi smo krivi jer ne pravimo jedno krovno udruženje. Zabrinjavajuće je i to što u FBiH od kantona do kantona imamo različita prava, a onda se i mi  razdvajamo, pa recimo Sarajlije u Zenici nisu poželjne. Ili, recimo, Srebrenica koja je dala toliko žrtava i naravno da nam je svima žao, ali imam prijatelja koji je iz Srebrenice i kaže da su ga iz Srebrenice istjerali, ali iz Sarajeva ne bi nikad jer mu je ovdje dobro. Zaimao se (stekao imovinu – op. aut.) i živi bolje nego sam ja ikada živio ili ću živjeti. Svi su se ovdje bolje snašli od nas Sarajlija jer mi smo merhametli i na svakoga pazimo osim na sebe. Ima jedna anegdota o tome kako ćeš prepoznati pravog Sarajliju: To je onaj što za Prvi maj ostane u gradu jer nema gdje otići, a ovi što su se doselili idu u svoje kuće i na imanja sa kojih su došli! Pa mi ni tunel ispod piste sa sarajevske strane ne možemo da održimo otvorenim ili da napravimo jedan centralni spomenik - ljut je Čalto.

Pojašnjava da je tunel, koji je u ratu povezivao Dobrinju, odnosno Sarajevo sa ostalim svijetom, danas otvoren samo sa druge strane, u Hrasnici, da sa te strane ima jedna spomen-soba, ali da sa dobrinjske strane nema ništa. Smatra da bi to  moglo da se uradi i u ovom dijelu, pogotovo što sada ima i Udruženje za zaštitu spomenika u Kantonu Sarajevo, ali napominje i to da ni oni nisu napravili ništa i da za sada djeca idu u Hrasnicu da vide tunel.

- Neka idu, nije to problem, dat ćemo mi dvije KM za ulaz u Hrasnici, ali prije toga daj da to uradimo i u Sarajevu. Neka to radi i ovo udruženje, ali neka otvore da se vidi, da naša djeca ne idu u Hrasnicu da vide tunel ako ga mogu vidjeti iz Sarajeva - komentariše Čalto.

Smatra da 20 godina poslije rata svako ima svoju istinu o ratu i ponekad mu je smiješno koliko se te priče razlikuju.

- Treba da napravimo monografiju i to će biti najrelevantniji dokument. Imali smo Dobrinjske novine, one i danas negdje postoje, Fikret Hadžić ima kompletnu arhivu i to će biti najrelevantniji dokument. Važno je da on postoji jer u Dobrinji su bili svi, i Armija i HVO i Jukini – kaže Čalto i prisjeća se da je u ratu mnogo starih prijatelja izgubio, ali i stekao mnogo novih.

 

Uticati na svijest dingospoa

 

Jedan od njih je i Damir Hadžić, današnji ministar komunikacija i prometa BiH, koji je u ratu bio kurir jer je bio mlad, ni punoljetan, te da im je svima bio omiljen.

- Danas je on važna ličnost i kreće se u nekom, da tako kažem, elitnom društvu, pa ne idemo na ista mjesta i teško se možemo sresti. Ponekad se postavljam na njegovo mjesto i mislim da bih se i ja isto ponašao jer veliki je pritisak doći u Dobrinju među staru raju, onda svi traže neku pomoć. Nekome je i pomogao, ali je pitanje koliko mu to taj neko cijeni jer ljudi su skloni da to zaborave. Tako sam nedavno sjedio sa društvom i prođe Damir  pored nas. Sjede tu neki ljudi, kojima je on pomogao oko otvaranja poslovnih prostora i oni za njega komentarišu da je bez veze i loš čovjek. Onda ih moraš podsjećati da im je još nedavno pomogao - priča nam Čalto. Kaže da sreće i one koji su otišli na drugu stranu da se pozdrave, popričaju, ali i da neko od njih pokuša da objasni zašto je otišao.

- Kaže mi da je otišao za svojim narodom, kao da ovdje nije ostalo njegovog naroda, ali i to je valjda ljudski - zaključuje Čalto.

 

Žalostan je zbog rezultata oktobarskih izbora jer misli da je malo ljudi izašlo na glasanje, ali i zbog toga što se ne može glasati za pojedince, jer u svakoj stranci ima dobrih ljudi. Ovakve rezultate je očekivao, ali ne i uvjerljivu pobjedu jedne stranke. Razočaran je sistemom glasanja i navodi primjer svoje familije u kojoj mnogi nisu glasali jer su razočarani još od prošlih izbora. Zbog toga bi, kaže, volio da je izlazak na izbore obavezan i da ljudi budu kažnjeni ako ne izađu na glasanje.

 

-  Znam ja da treba uticati na svijest, ali kako uticati na svijest ljudi koji, naprimjer, neće da izađu da očiste snijeg kada zapada oko kuće. Nego čisti nas nekolicina, a on ko dingospo prođe pored nas i gleda nas u stilu joooj kretena što čiste. Kako ćeš ti njemu probuditi svijest? Ili onom što ne pokušava bez štele i ono što može i ono što ne može? Ali, eto, sada imamo vlast i trebamo samo spremiti papire da budemo među onih 100.000 što će dobiti posao - smješka se Čalto i pojašnjava da je on na izborima zaokruživao samo ljude koje lično zna i to one koje smatra dobrim.

 

No, koliko god razočaran, misli da svako sam gradi svoj život i svoju sreću.

- Neki dan smo bili na Brusu, prvi put poslije rata. Srce mi je bilo k'o Rusija, sve sam se sjećao kako sam ja sa starim išao gore. Na trenutke sam čak i čekao da vidim oca i da mi nešto kaže. Bilo je dosta ljudi i stvarno sam bio sretan. Još da je bila žičara... Stvarno čovjeku malo treba da bude sretan - zaključuje Čalto.



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

sara
Povoljni uvjeti za vožnju na putevima u BiH
23.06.2017

Povoljni uvjeti za vožnju karakterišu danas saobraćajnu situaciju u Bosni i Hercegovini. Apeluje se na vozače da voze opreznije, uz obavezno poštivanje svih saobraćajnih propisa.

rad
Radončić: Bajram nek donese sreću, međusobnu solidarnost i razumjevanje
23.06.2017

Predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudin Radončić uputio je čestitku reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću i muslimanima u zemlji i dijaspori, povodom nastupajućeg Ramazanskog bajrama.

nov
Novalić- Minasi: Dobri prijateljski odnosi BiH i Italije mogu se unaprijediti
23.06.2017

Sagovornici su suglasni da se dobri prijateljski odnosi BiH i Italije mogu unaprijediti, prije svega kroz jačanje poslovne saradnje koja donosi ekonomsku dobrobit za obe države.

No Frost Gorenje