sandra

SEDMA PRIČA-Sandra Bajramović: Ovo je klasični slučaj ugrožavanja privatne imovine koja pripada mojoj porodici

07.12.2015

U slučaju naše sagovornice, riječ je o otkupu stana koji je bio u vlasništvu njene porodice prije nacionalizacije. Kaže da je njena porodica, zbog svega kroz šta prolazi, veoma iscrpljena, da trpi ogromni psihički pritisak, ali i materijalnu štetu


 

Socijalna radnica Sandra Bajramović, trenutno zaposlena kao administrativni službenik, kaže da gotovo svakodnevno uočava korupciju oko sebe, a trenutno se sama nalazi usred jednog slučaja za koji mnogo činjenica ukazuje da je riječ o korupciji.


Imali ste ili imate neko vlastito iskustvo vezano za korupciju?

- U mom slučaju je riječ o otkupu stana koji je bio u vlasništvu moje porodice prije nacionalizacije i o užasno dugom čekanju odobrenja za rekonstrukciju kućice koja je bila u dvorištu naše kuće. Naime, kuća u kojoj živim je vlasništvo moje prabake koja ju je kupila 20-tih godina prošlog vijeka. Nakon što je kupila kuću, ona je uzela kredit i nadzidala sprat koji je kasnije uknjižen na njemu sestru koja je i živjela u tom dijelu kuće. U ZK je ta nekretnina bila upisana kao suvlasništvo njih dvije. Prabaka i njena sestra su bile Čehinje i poslije Drugog svjetskog rata, kada su se Česi masovno vraćali u svoju zemlju, prabakina sestra je napustila Sarajevo, a taj sprat kuće i pola bašte je oduzet i uknjižen na neku od društveno-političkih organizacija tog doba. Pretpostavljam da je to bila nacionalizacija. U oduzetom dijelu kuće su živjele razne porodice, a sada je tamo jedna od generacija porodice koja je uselila 60-tih godina prošlog vijeka. Prabakin dio kuće je bio prazan poslije njene smrti i muž i ja smo prije nekoliko godina odlučili da se vratimo jer je taj dio kuće zvanično bio vlasništvo moje mame i ujaka i oni su to dozvolili. Kada su 1996. ili 1997. tražene prijave za restituciju sa ciljem evidencije nacionalizovane imovine, mi smo podnijeli zahtjev u ime nasljednika prabakine sestre koji žive u Češkoj – oni su tamo imali stanarsko pravo, ali su te stanove morali vratiti kada je kod njih izvršena restitucija. Na taj zahtjev nam je prvo ponuđen zamjenski stan, ali mi smo tražili povrat pola kuće i pola zemlje, jer je to cjelina koja je pripadala mojoj porodici. Paralelno sa našim zahtjevom za povrat, stanari drugog stana u kući su tražili pravo da otkupe stan koji koriste. Na kućnoj listi za taj stan su bili i kćerka i zet koji imaju stan od 90 m², pa su brzo izmijenili listu, te njih dvoje skinuli sa liste a ostavili dvije unuke jer valjda roditelji nemaju mjesta u stanu od 90 m² za svoje kćeri. Osim toga, oni su tražili i dozvolu za nadogradnju sprata i to opet bez naše saglasnosti i po tom zahtjevu su dobili i urbanističku i građevinsku dozvolu. Na to smo se žalili, pa su oni sami rekli da odustaju jer se, eto, mi ne slažemo. No zanimljivo je da je opština uopšte mogla dati te dozvole bez naše saglasnosti. To je praktično bio prvi problem. Drugi problem je naša želja da rekonstruišemo jednu staru kućicu koja je bila u dvorištu i koju su te naše komšije iz drugog dijela kuće srušili jer im je, kako su rekli, bila prijetnja pošto je bila stara i trošna. Oni smatraju da je to mjesto dobro za parking, ali mi smo podnijeli zahtjev za rekonstrukciju jer smatramo da je to zemljište naše. Na to nam je opština tražila obimnu dokumentaciju, među kojom i prvu ili izvornu građevinsku dozvolu za tu kućicu koja je izdata 1880. i neke godine. Predlagali su nam da tražimo građevinsku dozvolu za novu kuću, ali to bi značilo da tražimo i odobrenja za priključke za struju i vodu i slično, a nama je to nepotrebno jer to sve postoji na tom mjestu. Onda su nam tražili saglasnost ujaka koji je otišao iz Bosne prije rata. No, stric je u međuvremenu umro i pošto nije imao nasljednike - moja mama je, kao njegov najbliži srodnik, pokrenula ostavinski postupak koji je nedavno završen. U međuvremenu imamo obilje sukoba sa stanarima iz drugog stana: oko parkinga, oko kapije, prilaza kući... Naime, mi smo stavili ogradu i kapiju i ključ i bravu i oni su nas tužili jer se mi parkiramo u dvorištu i njima, kako kažu, uzurpiramo prilaz kući. Oni su izgubili taj spor jer imaju nesmetan prilaz kući, ali u toku jedne od rasprava po toj tužbi smo saznali da su oni otkupili stan u kome žive. Nejasno je kako je sud koji je znao da je opština samo suvlasnik stana dozvolio prodaju bez saglasnosti drugih suvlasnika, a i logično bi bilo da prodavac tog stana, Opština Centar, prodaju prvo ponudi mojoj porodici jer smo suvlasnici i imamo pravo preče kupnje, ali toga nije bilo. Advokati sa kojima smo se konsultovali to smatraju krajnje nevjerovatnom odlukom sudije, pa smo se mi žalili na presudu i tražili povrat u pređašnje stanje, dakle poništenje prodaje. Oni su sada upisani u knjigu položenih ugovora, mi smo odbijeni, ali smo se žalili, pa smo ponovo odbijeni i opet smo se žalili i ako bude trebalo – ići ćemo do Strazbura. U međuvremenu  saznajemo samo da se u opštini naš zahtjev za rekonstrukciju kućice u dvorištu krije od nižih saradnika, a neki od upućenih opštinskih službenika vjeruju da je „neko“ zainteresovan za lokaciju na kojoj se nalazila kućica u dvorištu jer je to oko 500 kvadrata zemljišta na izvrsnoj lokaciji. Osim toga, ilustracije radi da kažem da su oni taj stan od 78 kvadrata u centru grada, na vrhu Pehlivanuše, pet minuta od Katedrale  platili oko 8.000 KM u certifikatima, a stan, recimo, na Grbavici od 30 kvadrata je prodat za oko 13.000 KM u certifikatima. Ili, recimo, moja prijateljica živi u stanu koji jeste pod restitucijom, ali njegov povrat niko nije tražio i već godinama ne može da ga otkupi, a dio naše kuće je neko otkupio bez ikakvih problema. Ovo je klasični slučaj ugrožavanja privatne imovine koja pripada mojoj porodici. Neko nam je čak rekao i da se ne sekiramo oko toga jer je izvorni vlasnik češki državljanin, pa to kao nije naša stvar!?


Kakvu štetu trpite zbog svega što vam se dešava?

- Trpimo ogromni psihički pritisak, ali i materijalnu štetu jer, evo da banalizujem, moj brat koji bi mogao da živi u pola kuće je podstanar. Osim toga, te naše komšije nam prave razne oblike štete: od verbalnih napada, preko uništavanja katanaca i kapije, turiranja motora u podrumu kuće koja ima vrlo propusne plafone i podove pa nam je soba u kojoj spavaju djeca začas puna izduvnih gasova i slično. Naime, oni ne razumiju da, ako su otkupili stan, nisu otkupili i parking prostor. Vrlo smo iscrpljeni svim ovim, a polako prestajemo i sa prijateljima razgovarati o ovom jer nas gledaju kao da pričamo o teoriji zavjere - oni ne mogu da vjeruju da ne možemo da riješimo nešto što djeluje vrlo jednostavno. 


Šta mislite o korupciji kao pojavi u jednom društvu?

- Mislim da je to rak-rana svakog društva u kome postoji.


Da li je korupcija u BiH stvarno prisutna toliko koliko se priča o njoj?

- Mislim da je u BiH ima mnogo više nego što se o njoj priča.


Kako je moguće da ona postoji ako se svakodnevno neko od vodećih političkih autoriteta zaklinje u borbu protiv korupcije?

- Ako nema sankcije i reakcije na njeno postojanje, ako sve prolazi nekažnjeno, ljudska priroda je takva da će se začas povesti za mogućnošću. Ovdje niko ništa ne poduzima protiv korupcije. Ako se nešto i desi, desi se da tužilaštvo hapsi nekoga i trese se zemlja pet dana, mediji puni priče o tome i onda tog nekog puste ispotiha i - gotovo. Ako vidite da kriminalci hodaju po gradu i da sve prolazi bez ikakvih posljedica jasno je kakvo je stanje u državi.


Ko bi trebao da se bori protiv korupcije i na koji način?

- Svi mi, svaki građanin ponaosob. Svako od nas treba da se zauzme za sebe i za svog sugrađanina. Ne može policija sve sama. A ako krivimo policiju ili tužilaštvo, možda treba razmisliti i o njima jer ako će oni sutra „dobiti po ušima“ ili biti kažnjeni ako nekog uhapse ili privedu – lako je razumjeti da ljudi idu linijom manjeg otpora i štite sebe.


Jeste li možda član neke NGO ili, ako niste, da li biste voljeli biti i sa kojim ciljem biste djelovali u njoj?

- Voljela bih, kada bih imala više vremena. Moj jedini motiv i cilj je da moja djeca žive u normalnoj sredini i društvu u kom je sve po slovu zakona. Lično ne vjerujem da ću ja doživjeti da zemlju uredimo na taj način. Jasno mi je da korupcije ima i na Zapadu i u cijelom svijetu, ali je pitanje do koje mjere joj se popušta, a kod nas se popušta sasvim.


Zašto se ljudi koji su bili žrtve korupcije ustručavaju da govore o tom svom iskustvu?

- Zato što uglavnom na kraju oni nastradaju i „dobiju po nosu“, a ne onaj ko je napravio koruptivno djelo.

(Tekst objavljen 13.10.2015. godine u Magazinu Start BiH)



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

jedan
Samo jedan policajac usmrtio četvoricu terorista u Cambrilsu
18.08.2017

Svih pet terorista koji su bili u vozilu su ubijeni. Oni su prethodno pregazili pješake, ubivši jednu ženu. Napad se dogodio nakon velikoj pokolja u centru Barcelone, a policija vjeruje da su oni povezani

taip
Erdogan pozvao Turke u Njemačkoj da glasaju protiv Merkel
18.08.2017

Poručujem svim zemljacima u Njemačkoj: Hrišćanski demokrati, SPD, Stranka zelenih, svi su oni neprijatelji Turske. Podržite one stranke koje nisu neprijatelji Turske - izjavio je Erdogan

policija
Španska policija uhapsila četvrtu osobu osumnjičenu za napade u Kataloniji
18.08.2017

Policija je to objavila u petak na Twitteru, ne pružajući dodatne detalje. U jučerašnjem napadu kombijem u Barceloni ubijeno je najmanje 13 ljudi