azra sarac

Umrla je Azra Šarac, jedna od posljednjih živih partizanki

02.11.2015
Sarajevo, 02. novembra 2015. godine

U Sarajevu,  u nedjelju, 1. novembra umrla Azra Šarac. jedna od posljednjih živih partizanki.

Azra Šarac je u mladosti bila izuzetno hrabra i tu osobinu zadržala do kraja svog života. Posljednjih godina se povremeno pojavljivala u javnosti i uvijek jasno i vrlo precizno govorila o neprihvatljivim pojavama u našem društvu. Bila je posebno osjetljiva na probleme mladih i obrazovanje.

Magazin START BiH je prije nekoliko mjeseci, u rubrici Glas javnosti, objavio razgovor sa ovom izuzetnom ženom.

Sada ga, povodom njene smrti, prenosimo u cjelosti.

Glas javnosti

 

Partizanka Azra Šarac

 

Poslije onog rata je bila nacionalizacija i mnoga imovina je oduzeta, a od ovih novih bogataša se ništa nije oduzelo, ništa im se ne dira; Potrebna je i odgovorna kritika, ali da te ne mogu razvlačiti po sudovima za svaku riječ kao što razvlače Senada Avdića; Zamjeram Ivanu Lovrenoviću koji se afirmisao kao borac za Bosnu, a sada šuti; Zuko Džumhur je govorio da izolacija nije dobra, pogotovo za ovako male narode kao što smo mi


 

Partizanka Azra Šarac, rođena Mostarka, danas ima 88 godina i posljednih 30-ak godina, poslije Mostara, Zagreba, Beograda i Slovenije, živi u Sarajevu. Direktno je učestvovala u izgradnji društva poslije 1945. godine, pa je pozvana da poredi neke procese onda i sada.

- Obnova poslije rata 1945. je bila intenzivna, gradile su se škole, putevi, hoteli, omladina se sretala sa šireg područja, a to je veoma značajno za male države i mala društva jer svi mi ovdje na Balkanu smo mali i veoma je opasno da se zatvaramo, nije podsticajno. A nas vlast od 1995. zatvara, odvaja jedne od drugih i to ne samo mi ovdje sami sebe, nego nam to radi i Hrvatska koja je, recimo, otvorila Sveučilište u Mostaru, pored Univerziteta Džemal Bijedić, umjesto da gradi onu tzv. lijevu obalu koju su rušili i HVO i HV jer je Splitska brigada učestvovala u tim operacijama. Pa, recimo, Zuko Džumhur je bio jako ljut kada se onih godina otvarao Univerzitet u Mostaru, govorio je da je to šteta jer će mladi ljudi sada manje odlaziti u Sarajevo, Zagreb ili Beograd na studije, a da je to jako važno za njih, da im je potrebno da se sreću jer izolacija nije dobra, pogotovo za ovako male narode kao što smo mi.


 Vjeruje da su ljudi dobri, humani i saosjećajni, ali da se ne radi na gradnji morala


 - Pamtim kakav je svijet bio u Sarajevu tokom rata, a bila sam sve vrijeme ovdje, i u redovima za vodu i za hranu i pod granatamai i bila je to jedna snažna empatija, dijelilo se sve što se imalo. Pa smo onda imali one poplave prošle godine i ljudi su se opet solidarisali i pomagali. Sve zavisi od toga kakav je moral pojedinca i moral društva u cjelini. Ali kapitalizam je razvio individualni interes. Naš problem je što smo izgubili moral društva, naše društvo je razoreno. Godinama sam bila SDP-ovka i jako sam im zamjerila što su usmjereni na vlast, a ne na društvo. Socijaldemokratija kao ideja treba da reformiše društvo, oslanja se na sindikate... Tako je nastala i u Njemačkoj i svuda. Dakle, prvo radnička klasa, pa preobražaj društva, obrazovnog sistema, kulture... Ali SDP to nije uspio. Ne mislim da su oni sami krivi, svi zajedno smo imali mnogo problema. Ta nesretna privatizacija, koju je od nas tražila Evropa i koja je provedena na krajnje lopovski način, proizvela je mali broj bogataša koji ne mogu dokazati porijeklo svoje imovine, ne mogu ga opravdati. To je dovelo do gomilanja bogatstva kod malog broja ljudi. Kako država nije spremna da reaguje, oni koji žive u bijedi, a takvih je mnogo: ljudi bez ičega, jadni, obespravljeni borci, civilne žrtve rata, bolesna djeca... svi žive mizerno i bez ikakve pomoći i bez perspektive, i to stvara nepovjerenje. Poslije onog rata je bila nacionalizacija i mnoga imovina je oduzeta, a od ovih novih bogataša se ništa nije oduzelo, ništa im se ne dira, ni računi koji su višemilionski ili koliko već. Sve to ruši moral i osjećaj za državu koju su ljudi svesrdno branili. Susrećem neke od tih novih bogataša i vidim da su vrlo sebični: neki od njih sarađuju u Savezu antifašista i stalno pokreću priču o traženju donacija, a sami, iako neki važe za veoma bogate, ne daju ni za kafu. Društvo tu ništa na poduzima i onda se moral urušava, a moral treba graditi iznutra. Kant je rekao zvjezdano nebo nad nama, a moralni zakon u nama i, znači, mora se u sebi graditi. Potrebna je i odgovorna kritika, ali da te ne mogu razvlačiti po sudovima za svaku riječ kao što razvlače Senada Avdića. Mora se gristi, ne može se šutjeti, ali ovdje se ništa ne dešava nakon tih ugriza i to vodi propadanju društva, a za to nisu krivi oni koji grizu, nego oni koji šute na to.


Žao joj je što Mostar odumire jer je to nekada bila jedna humana sredina i nisu bili podijeljeni


- Evo, recimo, o Mostaru se šuti, a to je uništen grad i to je užasno. Šute hrvatski intelektualci, govorili su samo oni iz Svjetla istine, koje je sada ugašeno, a tamo je bilo vrlo pametnih i obrazovanih ljudi, vrlo su ozbljno postavljali pitanje interesa hrvatskog naroda. No, većina šuti. Zamjeram Ivanu Lovrenoviću koji se afirmisao kao borac za Bosnu, a sada šuti. Ne znam zašto. Dubravko Lovrenović je, recimo, drugačiji. Pokušala sam sve da ih dobijem u raspravu o Mostaru, koju je organizovao Savez  boraca, ali nisu se odazvali. Zanima me taj Mostar, žao mi je što odumire jer je to bila jedna humana sredina i nismo uopšte bili podijeljeni, družili smo se svi: Bošnjaci, Jevreji, Srbi... Šantići, Zurovci, Popovići... nismo se razdvajali od djetinjstva... Vjerujem da je sada Mostar nemoguće riješiti na nacionalnoj osnovi, za bilo koju naciju.  Srbi se jesu na početku rata dobrovoljno povukli, uz pomoć Perišića i SDS-a, jer su usvojili plan Milošević - Tuđman  i ja to razumijem jer oni su 1941. jako stradali. Ta srpska čaršija u Mostaru  je jako uništena, oni su po abecedi iseljevani u Liku i jako su stradali. Godine 1996. smo ja i Boro Bjelobrk išli u Beograd i pozivali ih da se vrate, ali oni nisu htjeli; ni na izbore. Osim njih, oko 25.000 Bošnjaka je silom otjerano, više od 3.000 je ubijeno i tako je stradala stvarna intelektualna elita. Soko, koji je zapošljavao samo inžinjera više od 250, podijeljen je na mala preduzeća koja su privatizovana među Draganom Čovićevim i njegovim prijateljima jer on je tamo bio direktor i niko za to ne odgovara. Svi procesi su stali. Imali smo institut, fakultete, velike kombinate od kojih nema ni traga i to je bio genocid, ali se to ne priznaje i ne uvažava se sve što se desilo i to stvara nepovjerenje kod ljudi, posebno kod mladih ljudi jer ne vide perspektivu. I priča o stonom gradu, koju gura Čović, Tuđmanova je ideja, a i Hrvatska djeluje razdvajajuće. Ja sam bila tamo 14. februara i poslala sam apelaciju o Mostaru novom predstavniku Evropske zajednice.


 

Dobro pamti prošli sistemi. Tvrdi da to nipošto nije bilo mračno doba


- Da je ono bio mračni vilajet ili mračna avlija, kako neko zna reći za Bosnu, kako bi se ovdje javila onako dobra i kvalitetna pop-rok škola, filmska industrija, književne grupe? Pa bila je to renesansa u BiH, univerziteti su postali ozbiljne škole, nisu se kupovale diplome kao danas, imali smo filozofske rasprave... Ja sam doselila u Sarajevo 1983, moj muž je bio Sarajlija i želio se vratiti. Nije mi žao ni slučajno, ja volim Sarajevo, mislim da je ovo divan grad, srdačan. Kao djevojčica sam ljeti dolazila ovdje i mrzila ga jer me odvajalo od moje tople Hercegovine i Neretve. Zvala sam ga mrsko Sarajvetino. Prijatelji mojih roditelja, kod kojih smo dolazili, govorili su mi da ću se udati za Sarajliju, a ja sam tada imala šest godina i govorila sam da neću pa da im je taj Sarajlija princ. Ali volim Sarajevo, to je vrlo fina sredina, ima fine ljude, bez mržnje prema drugima za razliku od, recimo, starih Zagrepčana koji imaju posebna osjećanja prema onima iz Hercegovine ili Dalmacije. Istina, dolazak ljudi iz unutrašnjosti ostavlja svoje tragove, ali Sarajevo je otvoreno i ono će to podnijeti.


 Azrina biografija je zanimljiva, puna imena poznatih iz udžbenika ili sa tabli sa nazivima ulica


 - Sa 13 ili 14 godina sam postala ilegalka. Prvi put sam hapšena već 1941. sa jednom grupom ilegalaca i to je bilo ilegalsko krštenje. Moji sestra i brat su uhapšeni 1943. i oni su završili u Italiji, u koncentracionim logorima. Onda je 1943. bila i jedna velika provala u Mostaru, jedan fini mladić, gimnazijalac nešto stariji od mene, nas je sve provalio. Rekao je čak i moje  ilegalno ime – Ševa, adresu i stan u kome sam se krila, a to je bilo kod naše prijateljice, komšinice Rose. Kada su ušli u kuću da me odvedu, rekla sam im da se moram presvući i otišla u drugu sobu. Za mnom je ušao agent Gestapoa, vidio je da sam djevojčica. Rekla sam mu da se moram presvući, ali da to ne želim uraditi pred njim jer se stidim. On je izašao, a ja sam preko Rosinih asparagusa visokih 1,5 ili čak i dva metra pobjegla prema Neretvi i krila sam se u drugom dijelu grada, u kući dede i nane Zdravka Grebe. Kada je rat završio, željela sam studirati, pa sam prvo morala maturirati, a onda sam 1947. dobila stipendiju za studij u Moskvi. Predložili su mi da studiram tehniku uređenja zoo-vrtova, ali ja sam željela psihologiju. To sam i dobila na kraju, ali sam se 1948, po usvajanju Rezolucije, morala vratiti. Potom sam  dobila stipendiju za Beograd i nastavila studij. Tamo sam srela mog budućeg muža, kog sam upoznala još u Mostaru 1943. kada je došao iz Nevesinja da radi sa nama nakon te velike provale. Još tada mi se dopao, ličio je na Korčagina. Kada sam se udala za njega preselili smo u Zagreb, gdje sam nastavila studirati.


O bogatašima
Susrećem neke od tih novih bogataša, vidim da su vrlo sebični, neki od njih sarađuju u Savezu antifašista i stalno pokreću priču o traženju donacija, a sami, iako neki važe za veoma bogate, ne daju ni za kafu

 

Vrijeme renesanse u BIH
Da je ono bio mračni vilajet ili mračna avlija, kako neko zna reći za Bosnu, kako bi se ovdje javila onako dobra i kvalitetna pop-rok škola, filmska industrija, književne grupe? Pa bila je to renesansa u BiH



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

visegrad
Suđenje za zločine na području Višegrada - Svjedočenje zatvoreno za javnost
17.08.2017

Momir i Mirko Tasića optuženi za silovanje dvije osobe. Mirko je došao u stan oštećene P-1, u kojem je bila i P-2, koju je nožem zaparao po grudima, a P-1 stavio oštricu noža pod vrat

nestao
Nestao Tripo Dželetović iz Bileća
17.08.2017

Visok je oko 182 cm, ima oko 95 kg, srednje je građe, sjede kose, bez tetovaža na tijelu. Prilikom odlaska u Gradišku na sebi je imalo plave farmerke i crne pa

knjige
SBK: Besplatni udžbenici za učenike prvih razreda i socijalno ugroženu djecu
17.08.2017

Za ove namjene biti izdvojeno ukupno 287 600 KM, od čega je 58 800 maraka dodijelilo resorno federalno Ministarstvo za udžbenike učenika prvih razreda osnovnih škola.