Lutrija BiH
pozitivne bosanke u skandinaviji

Okupio nas je Miralem Bećirović, uz podršku počasnog člana, rahmetli Omera Pobrića

27.03.2015

27.03.2015.

(Objaljeno u magazinu Start BiH- rubrika POZITIVNA BiH od 24.02.2015.)





Odavno je sevdah izašao iz granica BiH i pjeva se širom svijeta, a naša Pozitivna BiH ovoga puta stigla je čak do Skandinavije. Tu su se okupile žene porijeklom iz naše države i pjevaju sevdalinke. l kad se smrzneš na dalekom sjeveru, kad duga, hladna i mračna zima traje mjesecima i kada ti sve potone, negdje čuješ zvuke harmonike i to te vraća u topli zavičaj, kažu naše sagovornice


Evo jedne vesele priče iz Osla o grupi Bosanski i Hercegovki koje sevdah
nose u srcu – o ženskoj vokalnoj grupi norveškog ogranka Instituta
sevdaha (koji je osnovan 2006. godine).Zajedno pjevaju od 2012. godine, a u oktobru su imale prvi samostalni koncert i pjevale dva i po sata nakon čega niko nije ostao ravnodušan. Pjevat će i 27. februara, na dobrotvornom koncertu u okviru akcije za pomoć poplavljenima u BiH, pa za Dan žena...

DA PRENESEMO NA NAŠU DJECU

- Ovo u oktobru je bilo divno veče. Pjevale smo bez instrumenata, samo
uz pratnju harmonike, dva sata i to pjesme Crvene jabuke, Plavog orkestra,
Zdravka Čolića... Ima nas 12. To je jedno lijepo društvance iz cijele BiH:
Sarajeva, Mostara, Tuzle, Trebinja, Čapljine, Ključa, Prijedora, Banje Luke.
Okupio nas je osnivač i predsjednik Instituta sevdaha u Norveškoj, MiralemBećirović, uz podršku počasnog člana, rahmetli Omera Pobrića. Pjevamo svašta, od sevdalinki do modernih zabavnjaka - priča Lejla Tahmaz-Laketa.

Gotovo uglas poručuju da se iz pjesama koje pjevaju vidi koliko vole svoju rodnu grudu. 


d1844ce5b56944c01d7ef953494ac885.jpg

- Krenuli smo sa sevdalinkama, a brzo nakon toga proširili repertoar na dalmatinske, makedonske i starogradske pjesme. Pjesma nas jednostavno spaja, veseli naša srce, vraća u sretne dane naše bezbrižne mladosti i otapa srca koja su se zaledila u Skandinaviji. Jednostavno, budi tople emocije koje čiste našu dušu i srca. Dok pjevamo, mi i plešemo i sve smo se složile oko toga da nam je to najbolji trening - pojašnjava Lejla.

Okupljaju se jednom sedmično i rade dva sata. Neke od njih do mjesta probe vozare i po 40-ak minuta.

- Čim uđeš u prostoriju veselo je. Odmah sa vrata čuješ harmoniku, to svira
Miralem Bećirovic. Harmonika nam je inače jedini instrument koji koristimo.
Prvi sat smo ozbiljne, koncentrisane na pjesmu, a već drugi je druga pjesma
i veselje. Nakon sata pravimo prvu pauzu i nakon nje smo mnogo spontanije
i veselije, a svaki put se kahveniše i nešto i pojede i to sve domaća radinost:
pita, pletenica, baklava, hurmašica...Jako se lijepo slažemo i dogovaramo
oko repertoara, a probe često završavamo pjesmom Željno čekam tvoje pismo
ili Ciganka sam mala, pa Ulice Pariza, a onda razdragane žurimo kućama, djeci i porodici. Nekome treba i 40 minuta da dođe na probu autom, ali ipak dođe, a onda se na povratku još u autu pjeva - smije se Lejla.

Pričaju da se više i ne sjećaju ko je bio prvi u ovoj raspjevanoj grupi. Bila je to u početku jedna mala grupa, a onda su se pozivale prijateljice.

- Mene je, recimo, pozvala Mensija. Pjesme biramo same, svaka od nas predlaže, a i Miralem dolazi sa prijedlozima. Samo je važno da sve prilagodimo harmonici i dvoglasnom pjevanju. Nastupamo na manifestacijama vezanim za proslave Dana državnosti BiH, Dana žena i sličnim povodima. Pjevamo jer to volimo, a mnoge od nas su pjevale
i prije, u raznim horovima. Publika nam je uglavnom sa prostora Jugoslavije, ali ima i Norvežana koji vole slušati našu muziku. Zapravo, mnogi od naših norveških prijatelja su bili u BiH, pa smo im i na taj način bliski. Na ovaj način nastojimo da sačuvamo duh naših prostora i da ga prenesemo na našu djecu kako bi i oni kasnije mogli da njeguju našu tradiciju - priča Elvira Kurtović Marić.

5f1a99b4aa69f12fead2dbe108a4a036.jpg


EVO, RASPLAKAH SE

Fadila Repeša dodaje da je za njih ovo lijep način druženja. 

- Opušteno, a ima smisla. Kroz ovo naše skupljanje smo postale veselije, zdravije i živahnije, ovo nam je dobar trening i za tijelo i za dušu. Lijepa naša pjesma liječi i otvara naše srce. Osim toga, mi smo svi u stranoj zemlji, a ako ne cijeniš svoje - ne možeš cijeniti ni tuđe - zaključuje Fadila.

Napominje da njihovo pjevanje ima i drugih funkcija. 

- Osim što pjesmom olakšamo svojoj duši, mi pjesmom i umjetnošcu gradimo
most između dvije kulture, naše i norveške jer kad se smrzneš na dalekom sjeveru, kad duga, hladna i mračna zima traje mjesecima i kada ti sve potone,
negdje čuješ zvuke harmonike i to te vraća u tvoj topli zavičaj. Naime, mi
smo uglavnom integrirani u norveško društvo: radimo, govorimo jezik, djeca
idu u školu, ali nismo inkludirani sasvim, pa nostalgije ima i ponekad je baš
teška - priča Saška.

Da li zbog udaljenosti od BiH ili godina zrelosti ili toga što ih valja interpretirati, ali i o tekstovima pjesama gore razmišljaju drugačije.

- Pjesme koje pjevamo jako su jednostavne, ali istinite i oslikavaju stanje u
društvu kroz vjekove, uz njih ili iz njih lijepo možeš da osjetiš sa čime se čovjek suočavao. Recimo, Maslina je neobrana, nema ko da je bere daje cijeli slijed slika; jedna mala kuća, sunce, maslina, barka, otac čeka djecu da mu se vrate iz daleka... Vidiš da je tu bilo dosta siromaštva i da se moralo ići van, ali otac ipak čeka djecu da se vrate, da osjete to bogatstvo u suncu, maslinama i moru, toplini koje nema ovdje. Ima opet i dosta pjesama koje govore o tome da se umire zbog ljubavi ili kada se nešto dugo čeka.Recimo, Meni moja ne vjeruje majkada ja jesam Ibrina djevojka... Često smo to donekle i doživjele, ono kad te momak kući prati - ima u tome mnogo čara i ljepote,pa se prisjetimo. A kada zapjevamo Da te mogu pismom zvati... Svaki komentarje zaista suvišan: on bi tija pismom ti prići, još jubavi ima ka uja u svići, da te mogu pismom zvati... Da se baren opet vrati vrime kad smo sritni bili... samo da se stara jubav vrati i ona radost u srcu... Evo, rasplakah se sada, ali i to je za ljude, umornom je srcu predah ono što se zove sevdah - nježno i sa smješkom priča Lejla. 

Napominje da kroz pjesmu prvenstveno pokušavaju zaboraviti loši dio svakodnevice.
- Kroz te pjesme mi pokušavamo ne misliti na naše svakodnevice, poslove,
račune, visoke kredite... Prepuštamo se pjesmi koja nas puni nekim unutarnjim
mirom i ljubavlju, pa je onda sve veselije i čovjek jači stupa kroz život. Naš vođa Miralem Bećirović je Trebinjac i dugo je radio po Dubrovniku, pjevao sa klapama, a klapske pjesme su posebne i istinite. Ma mogli bismo mi vama o pjesmi i njenoj ljepoti i značaju pričati koliko volite - smješka se Lejla.

948deedccce12fdcdd873cb9e39785bf.jpg


DOŠLJO JE DOŠLJO

U Norveškoj je mnogo ljudi iz BiH i često se druže, nekako se nađu. Kažu da je normalno  da tražiš neko svoje mjesto, nešto gdje pripadaš, pogotovo kad si daleko od svog rodnog kraja.
- E mi smo to mjesto našle u Institutu sevdaha. Van njega i mimo pjesme, živimo normalne živote. Neko ima, a neko nema stalni posao, ali dosta nas se
etabliralo ili ostvarilo, radimo u policiji, bolnici, školi, optici, osiguravajućem
društvu... Kupili smo kuće ili stanove,sve na dugogodišnje kredite, i do
30 godina, djeca idu u norvešku školu, a nedjeljom idu u bosansku... Moja
porodica, recimo, muž Igor i djeca, mi se baš i ne vidimo ovdje u starosti, ali
ko zna, život je nepredvidiv. Uostalom da me neko prije 25 godina pitao da li
ću živjeti u Norveškoj – sve bi mi bilo vjerovatnije nego to. Ali onako je, što bi kod nas rekli, kako je kome grah pao - priča Lejla.

Nensija dodaje da nema planova za budućnost, ali da je u Skandinaviji lijepo živjeti jer je to sređena zamlja. Nostalgiju liječe češćim odlascima u BiH, druženjem, odlascima na koncerte pjevača s ovih prostora.

- Nama ovdje, mislim većini nas, fali ona spontanost i bliskost među ljudima. To se još više osjeti kad živiš u malim mjestima gdje nema naših. Došljo je došljo. I u našem dragom Sarajevu ima i te kako razlike od kvarta do kvarta, a ne ovdje, pa i onaj što preseli sa Grbavice na Koševsko je došljo kao i onaj što dođe iz Bosne u Norvešku. Ljudi imaju svoje sjeme od prije i to je to,
pojašnjava ona.

Elvira pak kaže da ne razmišlja o povratku u BiH.
- Ovdje je život lakši. Svi imaju neka primanja jer većina nas ima posao, neko stalni, neko privremeni, neko je u penziji, a ko izgubi posao taj tokom godinu
dana ima primanja u visini 66 posto plate iz prošle godine, a može da dobije i neki kurs ili prekvalifikaciju i pomoć da nađe posao. Svi imamo gdje živjeti, kuću ili stan, neko je otplatio, neko je u kreditu. Djeca mahom super znaju naš jezik, mi se oko toga trudimo koliko možemo i svako ima svoj život, mi ovdje i naši u BiH, niko ni za kim ne žali, navikneš se poslije 20 godina da živiš tako, pomogneš koliko možeš, odeš na ferije i za praznike i to je to. Život ide svojim tokom - priča Elvira.

Dopunjujući jedna drugu, poručuju da je u Norveškoj hladno, da ima istine u stihovima Alekse Šantica koji kaže: Sunce tuđeg neba neće vas grijati k’o što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, da je Norveška zemlja snijega, fjordova, ali prelijepe prirode i dobroćudnih ljudi, ali da pjevanjem sevdaha
čuvaju svoj identitet
- Pjesma nas je održala - njojzi fala, dodaju uglas.



NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

Trenutno nema dostupnih novosti iz odabrane rubrike.